U odbranu teorije – neznanje nikome nije pomoglo

S ponosom ponovo objavljujemo veoma važan članak Alana Vudsa, za koji preporučujemo našim čitaocima da posebno obrate pažnju. Preko marxist.com, časopisa In Defense of Marxism i naše izdavačke kuće Wellred Books, IMT je vodio svestranu borbu za marksističku teoriju. Ali pritom smo se pozabavili ne samo pitanjima koja su očigledno povezana s radničkom borbom, već i drugim (naizgled) udaljenim od nje, od kozmologije preko kulture do klasne borbe u rimskoj antici. Neki takozvani 'marksisti' ismijavali su ovaj pristup, ali kako objašnjava Alan Vuds, njihovo ismijavanje je krajnje neumjesno.

[Source]

Prvi put objavljen 2009. godine, ovaj članak je napisan kao odgovor grupi koja je tada napustila marksizam u korist sektaštva. U debati koja se vodila u to vrijeme, vodeći članovi te grupe dali su komentare koji su oštro suprotstavili naše različite pristupe. Kako, pitali su se, usred najdublje krize kapitalizma od 1930-ih, urednici marxist.com mogu smatrati prioritetom objavljivanje serije Alana Vudsa o Klasnoj borbi u Rimskoj Republici?!

Od tada, marxist.com je nastavio da uspostavlja svoju reputaciju kao najveći svjetski izvor ozbiljne marksističke teorije. Kao što pokazuje naša lista najčitanijih članaka, hiljade revolucionarnih radnika i omladine vraćaju se na našu veb stranicu svake godine upravo zato što ova vrsta materijala nije dostupna nigdje drugdje. U međuvremenu, ti isti članci o Klasnoj borbi u Rimskoj Republici objavljeni su prošle godine kao uređena i proširena knjiga, koja je do sada prodana u preko 1.000 primjeraka.

U ovom članku Alan Vuds pokazuje da je naš pristup nastavak pristupa koji su imali Marks, Engels, Lenjin i Trocki. Samo na osnovu toga, svestranog, ozbiljnog stava prema marksističkoj teoriji, IMT je u proteklom periodu napravio velike iskorake, dok su sve one takozvane 'marksističke' sekte koje su pokazale prezir prema teoriji uvenule.

Kako bismo produbili ideološko čeličenje komunističkih kadrova, ovog ljeta održavamo Svjetsku školu komunizma, na koju ste i vi pozvani i možete je pohađati onlajn. U ovoj školi, komunisti će napraviti istorijski korak naprijed u izgradnji naših snaga, pedantno izgrađenih na temeljima marksističke teorije, kada osnujemo novu Revolucionarnu komunističku internacionalu. Radujemo se što ćemo vas vidjeti tamo!

U odbranu teorije – neznanje nikome nije pomoglo

Godine 1846. Vajtling se žalio da su “intelektualci” Marks i Engels pisali samo o nejasnim stvarima koje ne zanimaju radnike. Marks je ljutito odgovorio sljedećim riječima: "Neznanje još nikome nije pomoglo." Marksov odgovor vrijedi i danas kao i tada.

Objavljivanje serije Klasna borba u Rimskoj republici izazvalo je veliko interesovanje čitalaca marxist.com. Prema informacijama koje su mi upravo prenijeli iz redakcije, zabilježen je rekordan broj pojedinačnih posjeta ovim tekstovima, oko 2.200 pregleda, što je znatno više od prosječnog broja posjeta po pojedinom članku.

Ova činjenica potvrđuje ispravnost politike marxist.com, koji je stekao jaku reputaciju kvalitetom svojih teorijskih članaka. U vremenu kada su ideje marksizma na udaru sa svih strana, naša veb stranica ističe se čvrstom i dosljednom odbranom marksističke teorije u svom njenom mnogostrukom bogatstvu. To pokazuje da su mnogi ljudi širom svijeta zainteresovani za teoriju i oduševljeni produbljivanjem znanja o marksizmu.

Međutim, marxist.com ima svoje kritičare. Neki od naših kritičara se žale jer pišemo članke o starom Rimu usred najveće krize kapitalizma od 1930-ih. Da budemo pošteni sami prema sebi, marxist.com je objavio jako puno o krizi, i nastaviće to raditi. Ali takođe imamo dužnost da pišemo o drugim stvarima, da podignemo nivo teorijskog razumijevanja naših čitaoca, da pružimo marksističku analizu, ne samo ekonomije, već i istorije, nauke, umjetnosti, muzike i svake druge sfere ljudske djelatnosti.

Kako da odgovorimo onima koji traže da suzimo opseg marksizma kako bi se uklopio u njihovu ograničenu mentalnu šemu? Ne moramo im uopšte odgovarati, jer im je davno odgovorio Lenjin, koji je napisao: Bez revolucionarne teorije nema revolucionarnog pokreta. To je fundamentalna istina na kojoj su insistirali svi veliki marksisti. Podsjetimo se ove elementarne činjenice na nekoliko značajnih primjera.

Nema revolucije bez teorije

I prije nego što su napisali Komunistički manifest, Marks i Engels (koji su, podsjetimo, počeli svoj revolucionarni život kao studenti hegelijanske filozofije) vodili su borbu protiv onih 'proleterskih' vođa koji su obožavali zaostalost i primitivne metode borbe i tvrdoglavo se opirali uvođenju naučne teorije.

Ruski kritičar Anenkov, koji se zatekao u Briselu tokom proljeća 1846. godine, ostavio nam je veoma čudan izvještaj o jednom sastanku na kome je došlo do žestoke svađe između Marksa i Vajtlinga, njemačkog utopističkog komuniste. U jednom trenutku, Vajtling, koji je bio radnik, požalio se da su „intelektualci“ Marks i Engels pisali o opskurnim stvarima koje radnike ne zanimaju. Optužio je Marksa da je pisao „analizu doktrina daleko od svijeta napaćenih i ugnjetenih ljudi“. U ovom trenutku, Marks, koji je obično bio vrlo strpljiv, postao je ogorčen. Anenkov piše:

“Na posljednjim riječima Marks je konačno izgubio kontrolu nad sobom i tako snažno udario šakom o stol da je lampa na njemu zazvonila i zatresla se. Skočio je govoreći: ‘Neznanje još nikome nije pomoglo.’” (Sjećanja na Marxa i Engelsa, str. 272, moj naglasak, AV)

Vajtling se protivio teoriji i strpljivom propagandnom radu. Poput Bakunjina, on je tvrdio da su siromašni ljudi uvijek spremni na pobunu. Ovaj zagovornik “revolucionarne akcije” suprotno teoriji vjerovao je da sve dok postoje odlučne vođe, revolucija se može osmisliti u svakom trenutku. Odjeke ovih primitivnih predmarksističkih ideja nalazimo čak i danas u redovima marksista.

Marks je shvatio da komunistički pokret može napredovati samo radikalnim raskidom s ovim primitivnim pojmovima i temeljnim čišćenjem u svojim redovima. Raskid s Vajtlingom bio je neizbježan i došao je u maju 1846. Nakon toga, Vajtling je otišao u Ameriku i prestao da igra bilo kakvu značajnu ulogu. Samo raskidom sa 'radničko-aktivističkim' Vajtlingom bilo je moguće uspostaviti Savez komunista na zdravim osnovama. Ipak, primitivna tendencija koju predstavlja Vajtling neprestano se reprodukuje u pokretu, prvo u idejama Bakunjina, a kasnije u šarolikim oblicima ultraljevičarstva koji i danas muče marksistički pokret.

U Sabranim djelima Marksa i Engelsa nalazimo pravi zlatni rudnik ideja. Ovdje nalazimo Engelsove spise o Seljačkom ratu u Nemačkoj, o ranoj istoriji Njemaca, Slovena i Iraca, njegovoj istoriji ranog hrišćanstva. U svom članku o Engelsovoj smrti, Lenjin je napisao:

“Marks je radio na analizi složenih fenomena kapitalističke ekonomije. Engels se u jednostavno pisanim radovima, često polemičkog karaktera, bavio opštijim naučnim problemima i različitim fenomenima prošlosti i sadašnjosti u duhu materijalističkog poimanja istorije i Marksove ekonomske teorije.”

Kratka lista Engelsovih djela odmah otkriva širinu čovjekove vizije. Imamo njegovo veličanstveno polemičko djelo protiv Diringa, koje se u velikoj dubini bavi filozofijom, prirodnim i društvenim naukama. Porijeklo porodice, privatne svojine i države bavi se najranijim nastankom ljudskog društva. Kakve sve to veze ima sa radničkom klasom i klasnom borbom, pitaće se naši 'praktični' kritičari. Samo ovo: da je ovo djelo koje je postavilo osnovu za marksističku teoriju države, koju je Lenjin kasnije razvio u Državi i revoluciji, knjizi koja je postavila teorijske temelje boljševičkoj revoluciji.

A šta da kažemo o Ludvigu Fojerbahu i kraju njemačke klasične filozofije? U ovoj knjizi Engels se ne bavi samo „apstraktnim i nejasnim“ Hegelovim idejama, već i idejama opskurnih manjih njemačkih filozofa hegelijanskog lijevog pokreta. Posebno u prepisci Marksa i Engelsa nalazimo riznicu ideja sa zapanjujućim zamahom. Dvojica prijatelja su razmijenila mišljenja o svim temama, ne samo o ekonomiji i politici, već o filozofiji, istoriji, nauci, umjetnosti, književnosti i kulturi.

Evo snažnog odgovora svim buržoaskim kritičarima Marksa koji karikiraju marksizam kao suvu, usku doktrinu, koja svu ljudsku misao svodi na ekonomiju i razvoj proizvodnih snaga. Ipak, čak i danas postoje ljudi koji sebe vole nazivati marksistima koji ne brane istinske ideje Marksa i Engelsa u svom njihovom bogatstvu, širini i dubini, već istu „ekonomističku“ karikaturu buržoaskih kritičara marksizma. To uopšte nije marksizam, nego, da upotrijebimo Hegelov izraz, “die leblosen Knochen eines Skeletts” (beživotne kosti kostura), na šta je Lenjin komentarisao: “Ono što je potrebno nisu beživotne kosti, već živi život”. (Lenjin, "Filozofske sveske", Sabrana djela, tom 38)

Lenjin i teorija

Lenjin je uvijek naglašavao važnost teorije. Čak i u početnoj, embrionalnoj fazi partije, vodio je nemilosrdnu borbu protiv ekonomizma, čije su pristalice imale uski mentalitet „proleterske prakse“ i prezirali teoriju kao sferu intelektualaca, a ne radnika. Odgovarajući na ovu glupost, Lenjin je napisao:

„Marksova izjava: 'Svaki korak stvarnog pokreta važniji je od tuceta programa.' Ponavljati ove riječi u periodu teoretskog nereda je kao poželjeti ožalošćenima na sahrani ugodan dan. Štaviše, ove Marksove riječi su preuzete iz njegovog spisa o Gotskom programu, u kojem oštro osuđuje eklekticizam u formulaciji principa. Ako se morate ujediniti, pisao je Marks partijskim vođama, onda sklapajte sporazume kako biste zadovoljili praktične ciljeve pokreta, ali ne dopuštajte bilo kakvo cjenkanje oko principa, ne činite teorijske 'ustupke'. To je bila Marksova ideja, a ipak među nama ima ljudi koji u njegovo ime nastoje da omalovaže značaj teorije!

„Bez revolucionarne teorije ne može biti revolucionarnog pokreta. Na ovoj se ideji ne može previše insistirati u vremenu kada moderno propovijedanje oportunizma ide ruku pod ruku sa zaljubljenošću u najuže oblike praktične djelatnosti. Ipak, za ruske socijaldemokrate značaj teorije povećavaju tri druge okolnosti, koje se često zaboravljaju: prvo, činjenica da je naša partija tek u fazi formiranja, njene karakteristike se tek definišu, a ona je ipak daleko od obračuna s drugim trendovima revolucionarne misli koji prijete da skrenu pokret s pravog puta.” („Šta da se radi?“)

Ekonomistički trend, poput Vajtlinga i Bakunjina, predstavljao je „pravu proletersku“ tendenciju koja se bori protiv pogubnog uticaja „teoretičara intelektualca“. Oštar raskid sa ovim trendom, koji je kombinovao „proletersku“ demagogiju sa reformističkim sindikalizmom u praksi, bio je preduslov za formiranje boljševizma. Ali borba za teoriju, protiv “praktičara” bila je stalna karakteristika dugo nakon toga.

Lenjin je pisao 1908:

„Ideološka borba koju je revolucionarni marksizam vodio protiv revizionizma na kraju devetnaestog vijeka samo je uvod u velike revolucionarne bitke proletarijata, koji korača napred ka potpunoj pobjedi svoje stvari uprkos svim kolebanjima i slabostima sitne buržoazije.” („Marksizam i revizionizam“)

U svojoj knjizi Staljin, Trocki veoma detaljno opisuje psihologiju boljševičkih „ ljudi komiteta“, koji su takođe imali „praktični“ mentalitet. Napravili su čitav niz grešaka zbog nesposobnosti da shvate pravo kretanje radnika 1905-6. Razlog za njihove greške (obično ultraljevičarskog karaktera) bio je nedostatak razumijevanja dijalektike. Imali su potpuno apstraktnu i formalističku ideju partijske izgradnje, koja nije bila povezana sa stvarnim kretanjem radnika. Zato su 1905. godine, na Lenjinov užas, boljševici u Petrogradu napustili prvi sastanak Sovjeta, jer je odbio da prihvati partijski program.

Godine 1908. kada se našao u manjini među vođstvom boljševičke frakcije koju su predvodili ultraljevičari Bogdanov i Lunačarski, bio je spreman da se odcijepi na osnovu razlike u odnosu prema marksističkoj filozofiji. Nije slučajno što je on u to teško vrijeme, kada je sam opstanak revolucionarne tendencije bio ugrožen, potrošio puno vremena pišući filozofsko djelo: Materijalizam i empiriokriticizam.

Neko bi se zapitao šta Vladimir Iljič radi pišući takve knjige. Kakvu važnost studija o pisanju biskupa Berklija može imati za ruske radnike? Moglo bi se postaviti i pitanje zašto je Lenjin smatrao da je potrebno raskinuti s većinom boljševičkih vođa po pitanju filozofije. Ali Lenjin je vrlo dobro shvatio uzročnu vezu između Bogdanovljevog odbacivanja dijalektičkog materijalizma i politike ultraljevice koju je usvojila većina.

Tokom Prvog svetskog rata, Lenjin se vratio filozofiji, napravivši duboku studiju o Hegelu koja je mnogo godina kasnije objavljena kao Filozofske sveske. Jedno od njegovih posljednjih radova bilo je O značaju militantnog materijalizma, u kojem ponovo naglašava potrebu proučavanja Hegela:

„Naravno, ova studija, ovo tumačenje, ova propaganda hegelijanske dijalektike je izuzetno teška, a prvi eksperimenti u tom pravcu će nesumnjivo biti praćeni greškama. Ali samo onaj ko nikad ništa ne radi nikad ne griješi. Uzimajući za osnovu Marksovu metodu primjene materijalistički zamišljene hegelijanske dijalektike, možemo i trebamo ovu dijalektiku razraditi sa svih aspekata, štampati u časopisu izvode iz glavnih Hegelovih djela, materijalistički ih tumačiti i komentarisati uz pomoć primjera načina na koji je Marks primjenjivao dijalektiku, kao i primjere dijalektike u sferi ekonomskih i političkih odnosa, koje novija istorija, posebno moderni imperijalistički rat i revolucija, pružaju u neobičnom izobilju.”

Trocki i teorija

Trocki je, poput Lenjina, cijeli svoj život posvetio nepopustljivoj odbrani marksističke teorije. U svom izvrsnom članku o Engelsu, on naglašava njegov skrupulozan odnos prema teoriji:

„Istovremeno, intelektualna velikodušnost majstora prema svom učeniku bila je zaista neiscrpna. Čitao je najvažnije članke plodnog Kauckog u obliku rukopisa, a svako njegovo pismo kritike sadrži dragocjene prijedloge, plod ozbiljnog razmišljanja, a ponekad i istraživanja. Dobro poznato djelo Kauckog, Klasni antagonizmi u Francuskoj revoluciji, koje je prevedeno na gotovo sve jezike civilizovanog čovječanstva, takođe je, čini se, prošlo kroz Engelsovu intelektualnu laboratoriju. Njegovo dugo pismo o društvenim grupacijama u epohi velike revolucije osamnaestog vijeka – kao i o primjeni materijalističkih metoda na istorijske događaje – jedan je od najveličanstvenijih dokumenata ljudskog uma. Isuviše je jezgrovit, a svaka njegova formula pretpostavlja preveliku zalihu znanja da bi ušla u opštu čitalačku cirkulaciju; ali ovaj dokument, tako dugo skrivan, zauvijek će ostati ne samo izvor teorijske pouke već i estetske radosti svakome ko je ozbiljno razmišljao o dinamici klasnih odnosa u revolucionarnoj epohi, kao i o opštim problemima materijalističkog tumačenja istorijskih događaja.” (Trocki, Engelsova pisma Kauckom, 1935.)

U svim djelima Trockog vidimo širinu vizije i široko interesovanje, ne samo za istoriju, već i za umjetnost i književnost i kulturu uopšte. Prije Prvog svjetskog rata pisao je članke o umjetnosti i piscima poput Tolstoja i Gogolja. Nakon Oktobarske revolucije, opširno je pisao o umjetnosti i književnosti. Njegova knjiga Književnost i revolucija proizvod je tog perioda.

Godine 1923. napisao je: „Književnost, čije metode i procesi imaju svoje korijene u najdaljoj prošlosti i predstavlja nagomilano iskustvo verbalnog zanatstva, izražava misli, osjećaje, raspoloženja, gledišta i nade nove epohe i njene nove klase.” (Trocki, „Društveni korijeni i društvena funkcija književnosti“) Usred burnog perioda revolucije i kontrarevolucije 1930-ih našao je vremena da piše o književnosti i umjetnosti. Godine 1934., ubrzo nakon njemačke katastrofe, napisao je recenziju na roman Ignazia Silonea Fontamara. Godine 1938. napisao je Manifest za nezavisnu revolucionarnu umjetnost zajedno sa nadrealističkim piscem Andreom Bretonom.

Možemo samo zamisliti ogorčenje pseudomarksističkog filistara: „Šta je ovo? Drug Trocki gubi vrijeme u ovom revolucionarnom trenutku istorije, pišući o umjetnosti? Kakve veze umjetnost ima sa proletarijatom i klasnom borbom?” Filistar tužno odmahuje glavom i zaključuje da drug Trocki nije čovjek kakav je nekada bio. “Ovo nije Trocki iz Tranzicionog programa! Stari mora da gubi svoje mentalne sposobnosti!” Da, možemo to samo zamisliti!

U trenutku kada je Evropu stegnula revolucija i kontrarevolucija, kada su pristalice revolucije ubijane, a Četvrta internacionala se borila za svoj opstanak, zašto je Trocki našao vremena da se posveti pitanjima poput umjetnosti i književnosti? Kada odgovorimo na ovo pitanje, moći ćemo vidjeti razliku između pravog marksizma, istinske proletersk revolucionarnosti i površne karikature koja u nekim krugovima prolazi za marksizam.

"Puki teoretičari"

Tokom frakcijske borbe koja je dovela do raskola u Militantu, većinska frakcija je rekla da su Ted Grant i Alan Vuds bili "puki teoretičari". Ova krilata fraza govori sve što treba reći o toj tendenciji. Decenijama smo posvetili svoje živote izgradnji tendencije koja se pokazala kao najuspješniji trockistički pokret od ruske Lijeve opozicije. Počevši od vrlo male šačice ranih 1960-ih, uspjeli smo izgraditi veliku organizaciju sa čvrstim korijenima u radničkom pokretu.

Svi ovi uspjesi rezultat su višegodišnjeg strpljivog rada. U posljednjoj analizi, oni su bili rezultat ispravnih ideja, metoda i perspektiva koje je razvio Ted Grant, veliki marksistički mislilac. Ted je bio iznad svih svojih savremenika. Bio je čvrsto utemeljen u marksističkoj teoriji i poznavao je djela Marksa, Engelsa, Lenjina i Trockog kao svoj džep.

Kada smo Ted Grant i ja bili izbačeni iz Militanta, našli smo se u teškom položaju. je imala ogroman aparat, mnogo novca i tim od oko 200 stalnih radnika. Nismo imali čak ni pisaću mašinu. Ipak, Ted i ja nismo bili ni najmanje zabrinuti. Imali smo ideje marksizma, i to je bilo jedino važno. Svo moje iskustvo me je uvjerilo da ako imate ispravne ideje, uvijek možete napraviti aparat. Ali suprotno nije tačno. Možete imati najveći aparat na svijetu, ali ako radite na osnovu pogrešnih teorija i metoda, nećete uspjeti.

Sagledali smo našu poziciju i došli do zaključka da je u tadašnjoj situaciji, posebno nakon raspada Sovjetskog Saveza, naš najhitniji zadatak bio da branimo osnovne ideje i teorije marksizma. Prvi rezultat bila je knjiga Pobunjeni um: marksistička filozofija i moderna nauka. Naši bivši drugovi su se dobro nasmijali ovoj knjizi. Njihov sarkastičan komentar je bio: „Vidite! Ted i Alan su napustili politiku da bi pisali knjige o filozofiji!” To je bio njihov stav prema marksističkoj teoriji – stav u pravoj tradiciji Vajtlinga i boljševičkih komiteta, ali nikako u onoj Marksa, Engelsa, Lenjina i Trockog.

Prije ili kasnije, greške u teoriji se u praksi pretvaraju u katastrofu. Bivša većina je platila cijenu za svoje greške. Ono što je ranije bila moćna tendencija sa ozbiljnim korijenima u radničkom pokretu, svedeno je na sijenku same sebe. S druge strane, naša knjiga Pobunjeni um je odigrala ključnu ulogu u uspostavljanju Internacionalne marksističke tendencije. Prevedena je na mnoge jezike i pohvaljena je od strane mnogih radnika, socijalista, komunista, sindikalaca, Bolivaraca (uključujući Uga Čaveza).

Kako to možemo objasniti? Napredni radnici i mladi imaju žeđ za idejama i teorijom. Žele da razumiju šta se dešava u društvu. Ne privlače ih tendencije koje im samo govore ono što već znaju: da je kapitalizam u krizi, da postoji nezaposlenost, da žive u lošim kućama, zarađuju niske plate i tako dalje. Ozbiljni ljudi žele da znaju zašto su stvari takve kakve jesu, šta se desilo u Rusiji, šta je marksizam i druga pitanja teorijskog karaktera. Zato teorija nije neobavezan dodatak, kako zamišljaju „praktičari“, već suštinsko oruđe revolucionarne borbe.

Radnici i kultura

Reći da radnike ne zanimaju široka pitanja kulture, istorije, filozofije itd. je kleveta proletarijata. U mom višegodišnjem iskustvu, ustanovio sam da među radnim ljudima postoji daleko više istinskog interesovanja za ideje nego kod mnogih takozvanih kulturnih srednjih klasa. Sjećam se davno, kada sam držao predavanja radnicima u svom rodnom Južnom Velsu, jednom sam naišao na metalskog radnika koji je sam učio portugalski kako bi čitao djela brazilskog pjesnika za kojeg nikad nisam čuo.

Ideja da radnici nisu zainteresovani za kulturu skoro uvijek dolazi od sitnoburžoaskih intelektualaca koji ne poznaju ljude iz radničke klase i koji miješaju radnike sa lumpenproletarijatom. Stoga pokazuju prezir prema radničkoj klasi i vlastiti snobizam srednje klase prema radnim ljudima. Ova vrsta osobe pokušava da se dodvori radnicima oblačeći se u magareće jakne i imitirajući naglasak „radničke klase“. Koriste loš jezik, za koji misle da poboljšava njihove proleterske sposobnosti.

Vidio sam previše slučajeva navodno obrazovanih marksista koji misle da je pametno oponašati jezik i navike lumpenproletarijata, umišljajući da će im to dati više povjerenja kao „pravim radnicima“. Zapravo, radnici obično ne koriste takav jezik u svojim domovima ili u pristojnom društvu. Imitirati ponašanje najnižih i najdegradiranijih slojeva radnika i omladine nedostojno je marksiste, a još manje nekoga ko teži da bude vođa. U svom čudesnom članku Borba za kulturni govor, Trocki je takav jezik opisao kao obilježje ropskog mentaliteta, koji revolucionari ne bi trebali oponašati, već nastojati da ga eliminišu.

U ovom članku, napisanom 1923. godine, Trocki hvali radnike u fabrici obuće Pariske komune jer su donijeli rezoluciju da se uzdrže od psovki i da izriču novčane kazne za ružan govor. Vođa Oktobarske revolucije to nije smatrao beznačajnim detaljom, već vrlo važnom manifestacijom težnje radničke klase da se oslobodi ropskog mentaliteta i teži višem nivou kulture. “Uvredljivi jezik i psovke su naslijeđe ropstva, poniženja i nepoštovanja ljudskog dostojanstva – vlastitog i tuđeg.” To je pisao vođa Oktobarske revolucije.

Postoji mnogo različitih slojeva u radničkoj klasi, koji odražavaju različite uslove i iskustva. Najnapredniji slojevi proletarijata aktivni su u sindikatima i radničkim partijama. Oni teže boljem životu. Živo se zanimaju za ideje i teoriju, te nastoje da se obrazuju. Ove težnje su garancija socijalističke budućnosti, kada će muškarci i žene prekinuti, ne samo fizičke lance koji ih vežu, već i psihičke lance koji ih drže robovima varvarske prošlosti.

Trocki je naglasio važnost borbe za kulturan govor: „Borba za obrazovanje i kulturu pružiće naprednim elementima radničke klase sve resurse ruskog jezika u njegovom izuzetnom bogatstvu, suptilnosti i prefinjenosti. On objašnjava da je revolucija „prije svega buđenje ljudske ličnosti u masama – za koje se pretpostavljalo da nemaju ličnost“. To je, “prije i iznad svega, buđenje čovječanstva, njegov daljnji hod, i obilježen je rastućim poštovanjem ličnog dostojanstva svakog pojedinca sa sve većom brigom za one koji su slabi”. (ibid)

Socijalistička transformacija označava ne samo osvajanje vlasti: to je samo prvi korak. Prava revolucija – skok čovječanstva iz carstva nužnosti u carstvo slobode – tek treba biti ostvarena. Engels je istakao da će u svakom društvu u kojem su umjetnost, nauka i vlada monopol manjine, ta manjina koristiti i zloupotrebljavati svoj položaj da društvo drži u ropstvu.

Praveći ustupke niskom nivou svijesti najzaostalijih i najnepismenijih slojeva radničke klase, mi ne pomažemo da se njihova svijest podigne na nivo zadataka koje postavlja istorija. Naprotiv, pomažemo da se spusti, a to će uvijek imati retrogradne i reakcionarne posljedice. Raspravu možemo sumirati na sljedeći način: ono što služi za podizanje nivoa svijesti proletarijata je progresivno i revolucionarno. Reakcionarno je ono što teži da ga snizi.

Marksisti moraju biti na prvoj liniji radničke klase koja se bori da promijeni društvo. Naša dužnost je da obrazujemo i obučavamo kadrove buduće socijalističke revolucije. Da bismo izvršili ovaj zadatak, moramo se držati onog što je pozitivno, progresivno i revolucionarno i odlučno odbaciti sve ono što je nazadno, neuko i primitivno. Naš cilj je fiksiran na veoma visokom horizontu. Moramo podići poglede radničke klase, počevši od najnaprednijih elemenata, do horizonta o kojem je Trocki govorio u Književnosti i revoluciji:

“Teško je predvidjeti do koje granice samouprave može doći čovjek budućnosti ili visine do kojih može dovesti svoju tehniku. Društvena konstrukcija i psihofizičko samoobrazovanje postaće dva aspekta jednog te istog procesa. Sve umjetnosti – književnost, gluma, slikarstvo, muzika i arhitektura daće ovom procesu divan oblik. Tačnije rečeno, ljuska u kojoj će biti zatvorena kulturna konstrukcija i samoobrazovanje komunističkog čovjeka, do najviše će tačke razviti sve vitalne elemente savremene umjetnosti. Čovjek će postati nemjerljivo jači, mudriji i suptilniji; njegovo tijelo će postati harmonizovanije, pokreti ritmičniji, glas muzikalniji. Oblici života će postati dinamično dramatični. Prosječan ljudski tip će se uzdići do visina Aristotela, Getea ili Marksa. A iznad ovog grebena izdizaće se novi vrhovi.”