Izraelska invazija Libana počinje: Borimo se protiv rata! Borimo se protiv imperijalizma!

U ranim satima 01. oktobra, izraelska vojska je prešla granicu Libana i započela kopnenu invaziju, nakon dvije sedmice teških vazdušnih napada.

[Source]

Ovo je u potpunosti reakcionaran rat, podržan i finansiran od strane SAD-a i zapadnog imperijalizma, koji prijeti da uvuče čitav Bliski istok u otvoreni rat, koji bi mogao da potraje godinama i za sobom ostavi stravično uništenje i patnju.

U nimalo iznenađujućem potezu, SAD su svoju punu podršk dale izraelskoj invaziji. Uprkos prvobitnoj želji i prigovorima Vašingtona za prekid vatre, Izrael je znao da će oni ostati na njegovoj strani.

Član Savjeta za nacionalnu bezbjednost Bijele kuće je rekao da je "Invazija bila u skladu sa pravom Izraela da odbrani svoje stanovnike i bezbjedno vrate civile u svoje domove. Podržavamo pravo Izraela da se odbrani od Hezbolaha i terorističkih grupa podržanih od strane Irana".

Ovdje vidimo čist primjer zlonamjernog licemjerja 'poretka zasnovanog na pravilima' . Kada je Rusija prije dvije i po godine započela rat sa Ukrajinom, čuo se hor osude, povici o 'nepovrjedivosti nacionalnih granica', 'agresije nad civilizovanom zemljom' i 'kršenja međunarodnog prava’.

Čini se da se tako plemeniti principi ne odnose na 'našu stranu'. U ovom slučaju, neprihvatljiv prestup internacionalnog suvereniteta postaje 'ograničena racija' koja se 'poklapa sa pravom na samoodbranu'. Gdje je pravo samoodbrane Palestinaca, koji su gledali Gazu dok je sravnjivana sa zemljom, desetine hiljada ubijano, i stotine hiljada raseljeno i izgladnjivano? Gdje je pravo na samoodbranu Libana, u kojem je već sada više ljudi ubijeno izraelskom agresijom, nego u izraelskoj invaziji 2006, i u kojem je već milion ljudi raseljeno?

Mi ne svjedočimo samo invaziji Libana. U zadnjih 24 sata (tekst je napisan 1. oktobra, prim.prev.), Izrael je napao mete u Jemenu i Siriji, uz to i nastavio ubitačnu kampanju protiv Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali.

Kao što je uvijek slučaj sa imperijalističkim ratovima, pomenuti ciljevi (zaštita izraelske populacije blizu sjeverne granice) nemaju puno veze sa pravim motivima cionističkog agresora.

Netanjahua nije briga za stanovnike sjevera ništa više od taoca u Gazi. Da ga jeste bilo briga, on ne bi namjerno sabotirao dogovor koji bi postavio put ka puštanju taoca i napravio pogodnije uslove za kraj raketnih udara Hezbolaha preko granice.

Svima koji imaju oči jasno je da je glavni cilj izraelskog premijera Netanjahua njegov lični politički opstanak. Pošto nije postigao nijedan od navedenih ratnih ciljeva u krvoločnoj invaziji Gaze - nakog godine dana ubistava i uništenja (oslobođenje taoca, uništenje Hamasa), njegova je popularnost opala dok se sve veći dio izraelske javnosti suprotstavlja njegovoj vlasti.

Morao je nekako da se oporavi. Njegov kraj mandata i sklanjanje s vlasti, tokom rata ili tokom izbora na kraju rata, bi podrazumijevalo suđenje i možda čak i pritvor. Izračunao je da će kampanja protiv Libana biti izlaz.

U stvari, izraelska vladajuća klasa se pripremala za rat sa Libanom od njihovog sramotnog povlačenja na kraju invazije 2006. godine. Jasno je da su prikupili mnoštvo informacija o Hezbolahu, što im je dopustilo da samouvjereno djeluju u prvim fazama napada. Korištenjem terorističkih metoda, uspjeli su da eliminišu čitav sloj vođstva Hezbolaha, zanemarujući činjenicu da su u procesu ubili stotine civila.

Ovaj rat je započet terorističkim metodama, koje zapadni imperijalisti u potpunosti zanemaruju.

Netanjahuove kalkulacije uključuju još jedan faktor: stalno provocirajući Iran, prije svega ubistvom vođe Hamasa (Hanijea) u Teheranu, Izrael se nada namamiti Islamsku republiku u otvoreni konflikt, u kojem bi SAD bile natjerane da stanu u odbranu cionističke države.

Regionalni rat bi uzrokovao nezamislivo uništenje i gubitak života, ali u Netanjahovom umu, to je cijena koju vrijedi platiti da bi spasio svoju glavu.

Konture takvog sukoba se već mogu ocrtati. Jemenski Huti su pojačali svoje napade i prijetili da će ciljati na izraelske platforme nafte na Mediteranu. U Iraku, baza SAD-a na bagdadskom aerodromu je napadnuta sa četiri rakete. Izrael je izvršio vazdušne napade protiv Sirije. SAD je poslao više trupa u regiju da bi "ojačali svoj odbrambeni položaj".

Postoji mnoštvo pretpostavki o prirodi i snazi iranskog odgovora na izraelske provokacije.

Iranski režim se nalazi u teškoj poziciji. Suočeni sa rastućom opozicijom kod kuće, čitav je fokus u posljednje vrijeme na pokušavanju sklapanja dogovora sa Zapadom, koji im je potreban da bi uklonili sankcije i ponovo stvorili neku ekonomsku ravnotežu.

U isto vrijeme, Iran je uspostavio bliske saveze sa obližnjim naoružanim grupama (Palestina, Liban, Jemen, Irak, Sirija), šireći svoj uticaj i stvarajući odbrambeni štit od glavnog regionalnog neprijatelja, Izraela.

Ovaj savez je sada pod napadom od strane Izraela. Ako se Iran ne odazove, njegova regionalna reputacija će biti ozbiljno narušena. Krajnji cilj Izraela je da uništi nuklearnu i vojnu sposobnost Irana. Nijedan režim u Iranu ne može dopustiti da se to dogodi ako žele da ostanu na vlasti.

Postavlja se pitanje kako je sudbina Bliskog istoka toliko isprepletena sa ličnim kalkulacijama jedne osobe. U stvari, koliko god da su lične namjere Netanjahua igrale ulogu u ovim događajima, one su i odraz dubljih, temeljnih procesa koji su se s vremenom nakupili.

Imamo sukob u svjetskim odnosima sa SAD-om na jednoj strani, a na drugoj Kinu i Rusiju. Prva je najvažnija svjetska imperijalistička sila, koja je u relativnom padu (naglasak na relativnoj prirodi ovog pada). Poražena u Iraku i Avganistanu, bez mogućnosti da značajno interveniše u Sirijskom građanskom ratu, i iznevjerivši svoje najpouzdanije saveznike tokom Arapske revolucije, SAD ne nosi više važnost kao nekada na Bliskom istoku i tamo ima samo jednog stabilnog saveznika - Izrael.

U protekloj godini vidjeli smo kako se ova veza odvija. Vašington ne želi da Izrael u potpunosti sravni Gazu - ne iz nekakvih humanitarnih principa, već zato što se boji da će potezi Izraela dovesti do revolucionarne destabilizacije arapskih režima u Jordanu, Egiptu i drugih, na koje se SAD isto oslanja.

Vašington nije sklon uključivanju u regionalni rat - ne zbog brige za život na Bliskom istoku (na kraju krajeva već su ubili stotine hiljada u posljednjih 20 godina), već zato što bi ih koštalo (u finansijskom smislu i u smislu ljudstva) tokom vremena u kojem su već uključeni u ratu u Ukrajini, i skrenulo bi im pažnju sa glavnog protivnika, Kine.

Ali sva ova razmatranja su zasjenjena činjenicom da je, ipak, Izrael najveći saveznik Sjedinjenih država u regionu, i ne smiju mu dopustiti da izgubi. Bajden je ponekad blago kritikovao Netanjahua, i čak prijetio da će obustaviti slanje nekih vojnih zaliha. Ali na kraju dana, oni potpuno podupiru Izrael.

Njihova prava veza nije to što je predstavljeno u medijima: bolesni predsjednik koji nema drugi izbor nego da nevoljno podržava Izrael. Deset posto godišnjeg vojnog budžeta Izraela je finansirano od strane SAD-a. I dalje, za vrijeme rata SAD su spremne da im daju nekoliko milijardi više, kao što su i učinili na početku ove godine - sa paketom od 8 milijardi dolara.

Pored toga, ako bi SAD povukle dozvole za oružje, izraelska vojska bi bila ostavljena sa veoma malo oružja, i bez municije. Da nije preciznih narudžbi, finansija i opreme od SAD-a, cionistička država ne bi imala sve resurse koji bi im bili potrebni da bi izvršili svoje reakcionarne ubitačne ratove.

Ovo je prednost koju Bajden nije spreman iskoristiti. Nasuprot - on od početka Izraelu nudi samo vatrenu podršku, i Netanjahu to zna. Možda je Bajden mislio da je ovo najbolja pozicija iz koje može da obuzda ili utiče na Netanjahua. Istina je suprotno u ovom slučaju. Siguran u činjenici da ga Bajden mora podržati, Bibi je nastavio sa svojim sebičnim planovima kao i obično, bez obzira na želje Vašingtona.

U međuvremenu, Rusija je igrala odlučnu ulogu u Sirijskom građanskom ratu, održavajući svoje saveznike Asada na vlasti, pri tom balansirajući između raznih regionalnih sila koje su umiješane (Turska, Saudijska Arabija, Katar, itd.) Kina se isto uključila da bi dogovorila mirovni sporazum između Irana i Saudijske Arabije, potpuno zaobilazeći SAD, nešto što bi prije 20 godina bilo nezamislivo.

Dok su se ovi procesi dešavali, Vašington se zalagao za završetak Abrahamskog sporazuma, koji bi omogućio unapređenje odnosa između Izraela i njihovih arapskih komšija. Proces je dogurao daleko i posljednji dio slagalice, Saudijska Arabija, se činila da pada na svoje mjesto. Prije godinu dana na Generalnoj skupštini UN-a, Netanjahu je pokazao mapu "Novog Bliskog istoka", koja je prikazivala Izrael kako trguje sa Jordanom, Saudijskom Arabijom i zalivskim državama, Egiptom i Sudanom. Mapa je kompletno izbrisala okupirane teritorije. Ovo je ‘normalizacija’.

Poruka je bila jasna. 'Normalizacija' bi značila dati Izraelu zeleno svjetlo da završi aneksiju Palestine. Ovo je bio jedan od vodećih razloga iza napada Hamasa 07. oktobra 2023. 

Glavni cilj izraelske vladajuće klase je da oslabi ili uništi svog glavnog suparnika u regionu: Iran. Znaju da to zahtijeva podršku SAD-a. U ovome se generalni interesi Netanjahua i vladajuće klase poklapaju. Oni koji su se suprotstavljali Netanjahuovoj sabotaži sporazuma o taocima u Gazi, činili su to upravo zato što su se htjeli fokusirati na rat protiv Libana.

Stajalište revolucionarnih komunista u ovom sukobu je jasno. Mi stojimo uz potlačene protiv tlačitelja. Stojimo protiv reakcionarne imperijalisticke države Izraela i uz potlačeni narod Palestine, i sada Libana, koji su pod udarom brutalne vojne agresije. Mi podržavamo njihovo pravo na samoobranu.

Mi revolucionarni komunisti otvoreno izjavljujemo da mir na Bliskom istoku neće biti postignut molbama vladama niti posredovanjem međunarodnih institucija (koji samo odražavaju ravnotežu moći različitih imperijalističkih sila). Prisustvo mirovnih snaga UNIFL-a na granici nije spriječilo izraelsku invaziju Libana. Imperijalistički mir bi bio samo uvod u novi reakcionarni rat.

Samo svrgnuće reakcionarne cionističke vladajuće klase Izraela i drugih režima u regionu (Jordan, Egipat, Turska, Saudijska Arabija, itd), može da dovede do istinskog mira, koji se može bazirati isključivo na nacionalnom oslobođenju naroda Palestine.

Naš glavni zadatak na Zapadu je da se borimo protiv sopstvenih imperijalističkih ratnohuškačkih vlada, koje su prekrivene krvlju ljudi u Gazi.

Borba protiv imperijalističkog rata je borba protv trulog kapitalističkog sistema koji ga stvara. Ako želite mir, borite se za socijalizam.