Počinje zima ruskog nezadovoljstva

Samo mjesec dana u 2021. godini, i čini se da je ova godina, ako ne prekretnica u modernoj povijesti Rusije, onda sigurno godina od ogromne važnosti. Što se tiče nagomilanih proturječnosti ruskog kapitalizma, bez obzira na to koliko vlasti žele da je tako, početak nove godine ne najavljuje i novi početak. Naprotiv, ta se proturječja iz dana u dan zaoštravaju, postavljajući sve oštrije pitanje „socijalizam ili barbarstvo“?

[Source]

Zimska oluja 2021.

Liberalni opozicionar i antikorupcijski bloger Alexey Navalny, čija je popularnost opadala od 2018. godine, vratio se krajem 2020. i početkom ove godine. Nekoliko događaja pridonijelo je njegovoj ponovnoj slavi. U kolovozu 2020. Navalny je otrovan živčanim otrovom Novichok. Tada su 14. prosinca 2020., nakon uspješnog liječenja u njemačkoj klinici, Navalny i njegov tim (u suradnji s Bellingcatom, The Insiderom, CNN-om i Der Spiegelom) objavili film, čija je radnja usmjerena prema njegovim trovačima. Video je široko gledan u Rusiji.

17. siječnja 2021. Alexey se vratio u Rusiju i po dolasku je odmah pritvoren. Njegov tim odgovorio je 19. siječnja objavljivanjem drugog istražnog filma, ovaj put o palači u Gelendzhiku, u vlasništvu ruskog predsjednika Vladimira Putina. Do sada je video gledan više od sto milijuna puta, služeći da potakne raspoloženje nezadovoljstva u društvu. Nepotrebno je reći da su Navalny i njegova organizacija, Fondacija za borbu protiv korupcije (FBK), također stekli popularnost zahvaljujući filmu.

Prosvjedi u siječnju i njihova priroda

Prosvjedi koji su izbili ne mogu se opisati kao prosvjedi u znak podrške Alexeyu Navalnya-om. Njegov je pritvor, zajedno sa političkom represijom u cijeloj zemlji, bio samo katalizator narodnog nezadovoljstva.

Treba napomenuti da je represija nad ljevičarskim aktivistima igrala važnu ulogu u eksploziji narodnog bijesa. U veljači 2020. donesene su kazne u zloglasnom slučaju "Mreža", u kojem je država osudila nekoliko antifašista iz Penzea na 6 do 18 godina zatvora zbog pripadnosti organizaciji koja nije postojala. Od početka 2020. godine vidjeli smo izrazito pojačavanje represije od strane režima.

Paralelno s pritvaranjem Navalnya, 18. siječnja 2021. godine, izrečena je presuda studentu i anarhistu Moskovskog državnog sveučilišta Azatu Miftakhovu, optuženom za napad na moskovski ured vladajuće stranke Jedinstvena Rusija. Azat je osuđen na šest godina u zatvorskoj koloniji.

Općenito, masa ljudi koja se 23. i 31. siječnja 2021. izlila na ulice u nekoordiniranim skupovima i povorkama diljem zemlje, podigli su demokratski zahtjev za slobodu političkih zatvorenika. Iako su prosvjedi 23. siječnja uglavnom, iako ne isključivo, bili mirni, oni su 31. siječnja 2021. postavili rekord u broju uhapšenih osoba u proteklih devet godina: 5.754 osobe uhićene su u 84 gradova širom Rusije. Prema procjenama portala za ljudska prava OVD-Info, specijalna policija je prilikom hapšenja pretukla najmanje 63 prosvjednika.

Samo dva dana kasnije, 2. veljače 2021., Moskovski sud u Simonovskom osudio je Alexeya Navalnya na 3,5 godine zatvora. Formalno je Navalny osuđen u vezi sa slučajem prevare povezanim s poduzećem Yves Rocher, koji je planuo u razdoblju od 2012. do 2014., a ne zbog bilo kakve povezanosti s prosvjedima. To se dogodilo unatoč činjenici da je Europska konvencija za ljudska prava poništila presudu u slučaju Yves Rocher i da su se ruske vlasti složile s odlukom, izdavši odštetu Navalnyu! Vrhunac je apsurda da se isti slučaj sada koristi za njegovo zatvaranje.

Nasljeđe 2020.

Epidemija korona virusa koja se proširila cijelim svijetom izazvala je jednu od najvećih svjetskih financijskih kriza u povijesti čovječanstva. Rusija, naravno, nije ostala sa strane i imuna na ove događaje. Buržoaski ekonomisti mogu plakati koliko god gorkih suza žele zbog gubitaka koje su pretrpjela velika i mala poduzeća. Dobro znamo da je u trostranom sukobu: između poduzeća, virusa i radničke klase najveće gubitke pretrpjela upravo radnička klasa.

Nezaposlenost u Rusiji sada iznosi 6,4 posto, ili skoro 5 milijuna ljudi. To je najveća brojka u posljednjih osam godina. Broj ljudi koji žive ispod granice siromaštva naglo je skočio za 1,8 milijuna, popevši se na ukupno 20 milijuna ili 13,5% stanovništva zemlje.

Od siječnja do rujna 2020. stvarni raspoloživi dohodak Rusa pao je za 4,3%. U drugom kvartalu 2020. godine za oko 8,4%! Posljednji put su prihodi tako dramatično pali davne 1999. godine, kada je zabilježen pad od 12,3%.

Pandemija nije nigdje otišla, a socijalne kontradikcije u ruskom društvu i dalje rastu. Ovi će brojevi samo nastaviti sa porastom.

Paralelno s padom životnog standarda običnih Rusa, oligarsi su se nastavili obogaćivati. Unatoč globalnoj ekonomskoj krizi, bogatstvo najvećih ruskih kapitalističkih obitelji poraslo je za 1,5 milijardi na 26,8 milijardi dolara, podigavši ​​Rusku Federaciju na prvo mjesto u ligi globalne nejednakosti. Radnička klasa je ta koja je platila krizu kapitalizma i nesposobnost vladajuće klase da riješi pandemiju COVID-19.

Opozicija i vlada

Zajedno s bogaćenjem viših klasa i siromašenjem nižih klasa, vidjeli smo istovremeno jačanje represivnog aparata moći. Bonapartistički Putinov režim nastavio je jačati ključne stupove na kojima počiva - sigurnosne snage, uključujući OMON (specijalnu policiju), Nacionalnu gardu i FSB.

Nacrtom saveznog proračuna za 2021. planirano je povećanje potrošnje za odbranu i „nacionalnu sigurnost“, što bi, uzimajući u obzir državne injekcije i injekcije iz sjene u ovaj sektor, dovelo do porasta troškova sigurnosnih snaga na 5,82 bilijuna rubalja (76 milijardi dolara)! Kao rezultat toga, vojska, Nacionalna garda, Ministarstvo unutarnjih poslova i sigurnosne agencije pojest će između sebe oko 27% saveznog budžeta!

Ne postoje nagrade za pogađanje ko će režimu to platiti. Rashodi za „socijalnu politiku“ smanjit će se za 192 milijarde rubalja; izdvajanja za potporu obiteljima i djeci smanjit će se za 600 milijuna rubalja; potpora regijama u zemlji smanjit će se za 17% ili 200 milijardi rubalja; izdaci za zdravstvo smanjit će se za 162 milijarde rubalja. Ukratko, radnici će opet morati platiti za poboljšanje života i uniforme policijskih načelnika, generala i obavještajnih šefova. Istodobno će se povećati porezi i rasti cijene!

S obzirom na ovu sliku, prirodno je da će prosvjedi, štrajkovi i skupovi rasti, kao i raspoloženje koje ih hrani. Međutim, u odsustvu revolucionarnog vođstva radničke klase, populističke liberalne snage su prve koje su dobile na tome. Naravno, one nisu u stanju riješiti proturječja kapitalizma, koja leže u korijenu tih problema.

Navalny je među onima koji se sada vraćaju sa određenom popularnosti. Dva su glavna razloga za to: pogoršanje života ljudi s jedne strane i politička represija nad Navalnyem s druge strane, koja ga je u očima ljudi pretvorila u svojevrsnog „mučenika“. Istodobno Navalny koristi profesionalne strukture, kao i potporu velikih slojeva sitne buržoazije. Uspio se predstaviti kao jedini koji je spreman preuzeti vođstvo u pozivanju na masovne prosvjede.

Reformistička Komunistička partija Ruske Federacije pokazala je krajnju slabost i nedostatak odlučnosti u odnosu prema masovnom nezadovoljstvu. Potpuno je zakazala iskoristiti porast klasnih proturječnosti u društvu. Strah od gubitka državne potpore; otvoreni oportunizam vođstva partije; i želja da se istovremeno sjedne na više stolica: ovo je samo nekoliko razloga zbog kojih KPRF u najvažnijim trenucima nije bila sposobna da vodi ove prosvjede.

Međutim, u nižim redovima Komunističke partije to povećava nestabilnost i previranja. Povjerenje u centralno vođstvo partije, a posebno u G.A. Zyuganova, svake godine doseže nove najniže razine među običnim članovima. To se nepovjerenje proteže čak i na čelništva regionalnih ogranaka, s tim što se partijska „službena“ linija više ne doživljava kao nešto istinito i nepokolebljivo. Regionalni uredi na terenu pokušavaju razviti neovisne politike. U istom smislu, vrijedno je istaknuti stav člana Centralnog komiteta Komunističke partije Levchenka (ljevičarski tehnokrat), koji je otvoreno podržao prosvjednike, unatoč službenoj liniji stranke.

Smijer prosvjeda i taktika ljevice

Ipak, Komunistička partija u cjelini stajala je po strani tokom prosvjeda, dok su liberali pokušavali voditi. To, međutim, ne znači da su prosvjedima dominirali liberali. Zahvaljujući Internetu, vijest o nekoordiniranoj prosvjednoj akciji 23. siječnja odmah se proširila doslovno na sve dijelove društva: studente, radnike, školarce i umirovljenike. Umjesto da su „podržavali Navalnya“, prosvjedi su gotovo odmah poprimili karakter podržavanja slobode političkih zatvorenika općenito.

Unatoč sloganima koji zahtijevaju opću demokratizaciju Putinovog režima, a koji se uklapaju u politički program ljevice, Komunistička partija je ipak izjavila da odbija same prosvjede, umjesto da samo odbija solidarnost s Navalnyem. Barem je takav bio stav vođstva partije. Niži partijski i regionalni ogranci, osjećajući val prosvjeda, djelovali su neovisno. Bilo je, naravno, i onih koji su nastavili slijediti glavnu liniju partije. Međutim, mnogi su na prosvjede išli manje-više tiho, dok su drugi glasno najavljivali svoje sudjelovanje uprkos zvaničnom stavu partije.

Podrazumijeva se da niti jedna ljevičarska organizacija pri zdravoj pameti ne bi podržala ekonomski i politički program Navalnya i FBK. Međutim, pružamo potpunu podršku najširem programu demokratskih prava. U siječnju 1905. boljševici su, poput današnjih revolucionara, bili manjina i nipošto vodeća sila u prosvjedima protiv cara koje je vodio otac Gapon. Međutim, pridružili su se gladnim i bijesnim ljudima na gradskom trgu. Širili su političku agitaciju kroz svoje redove i objašnjavali zašto je samo boljševički program mogao riješiti njihove probleme i zašto je otac Gapon vodio prosvjednike putem koji ih je vodio do sigurne smrti. Isto tako danas je dužnost revolucionara podržati borbu ruskih radnika i omladine za demokratska prava, istodobno prikazati činjenicu da liberali nisu sposobni i ne žele voditi odlučnu borbu za ove zahtjeve.

Šta ljevica treba sljedeće da uradi?

Teško je reći kamo će prosvjedi otići. Po svoj prilici, kratkoročno će opadati, a ponovno će porasti kasnije tijekom godine. Međutim, u ovom će se razdoblju proturječja u društvu samo povećavati, a nejednakost će i dalje rasti. Kapitalizam nije u stanju riješiti niti jedan od ovih problema. Nemogućnost kapitalizma da riješi ove proturječnosti prisiljava vladajuću klasu da napada radnike i oduzima im njihova demokratska prava. Stoga je jedino rješenje srušiti ovaj sustav i boriti se za istinsku demokraciju, za radničku demokraciju!