Neprijatelji sa svih strana: Zelenski koristi rat da napadne prava radnika

Usred uništenja života miliona Ukrajinaca kao posljedica ruske invazije, ukrajinski parlament gura naprijed najoštrije smanjenje prava radnika u istoriji zemlje. Skupština je 1. jula usvojila zakon #5371, kojim se, između ostalog, radna nedjelja povećava na 60 sati i dozvoljava šefovima sa manje od 250 zaposlenih da otpuštaju radnike u slučaju materijalne štete prouzrokovane vojnim akcijama ili zbog odsustva sa radnog mjesta u trajanju dužem od 4 mjeseca. Ovo je došlo ubrzo nakon nekoliko drugih zakona, koji su ograničili sindikalna prava, legalizovali ugovore bez radnog vremena i uklonili obavezu isplate plata radnicima mobilisanim u oružane snage.

[Source]

Tada je ukrajinski ekonomski savjetnik predsjednika Aleksandar Rodnjanski rekao da država treba da „stvori temelje za brz ekonomski rast“, istovremeno podstičući ratne napore. U tom cilju, on je predložio niz „reformi“ za „preuređenje“ (tj. rušenje) zakona o radu i privatizaciju hiljada državnih kompanija. On se zalaže za „liberalizaciju“ oko „lakoće zapošljavanja i otpuštanja, otpremnina, fleksibilnog radnog vremena i ugovora i ugovora na određeno vrijeme“. Takođe je predložio ukidanje minimalne plate u nekim industrijama, smanjenje plaćenog odsustva i rasprodaju imovine. Ukratko, on se zalaže za niz napada na životni standard radnika, plate i uslove.

Ovo razotkriva pravu prirodu ukrajinske vlade. Ona je sluga interesa kapitalističke klase – kako dijela tradicionalne ukrajinske oligarhije, tako i međunarodnog kapitala, koji traži šansu da profitira od ukrajinske radničke klase nakon rata.

Zelenski i Sluga naroda

Kao što smo objasnili poslije predsjedničkih i parlamentarnih izbora 2019. godine, partija Sluga naroda (SN) je ostvarila rekordnu većinu uglavnom glasanjem protiv Porošenka – protiv Porošenkovog nacionalizma, nastavka rata u Donbasu i opšteg pogoršanja ekonomske situacije. Zelenski i mnogi poslanici stranke Sluga naroda tehnički nisu imali iskustva u prethodnim vladama koje su predvodili oligarsi. Ali ne može se kuća popraviti samo tako što ćemo staviti novi sloj fasade. Struktura ukrajinskog kapitalizma ostala je nepromijenjena, dok je politika vlade Zelenskog bila nastavak politike Porošenkovih desničarskih, post-evromajdanskih vlada.

Za veliki dio uspjeha u svojoj karijeri, Zelenski duguje svojim bliskim vezama sa oligarhom Kolomojskim, čija je medijska imperija emitovala njegove televizijske emisije. Međutim, čim je postalo jasno, Kolomojski nije bio jedini uticaj na Zelenskog i SN. Približavanje američkoj ambasadi u Kijevu počelo je uoči izbora.

To se ogledalo u javnim izjavama upućenim „potencijalnim investitorima“, u kojima se Zelenski hvalio budućnošću povoljnih uslova za isplatu niskih plata „vrijednim Ukrajincima“. Iako je Zelenski uspio da zadrži plate niskim, u svjetlu globalne kapitalističke krize i opšte unutrašnje nestabilnosti u Ukrajini, to nije magično privuklo investitore. Državni budžet je na kraju morao da počiva na stranim kreditima, a ne na povećanju investicija, čime se dodatno povećava teret budućih otplata.

Poenta je da sadašnji napadi na prava radnika nisu nove politike donijete kao rezultat rata, već su se gurale još 2019. Iako prava radnička opozicija ne postoji u parlamentu, a Komunistička partija je efektivno potisnuta van glavne politike 2014. godine, neke stranke rivalskih oligarhskih frakcija, uključujući Opozicioni blok (ostatak Partije regiona) i stranku oko opozicijskog blogera Anatolija Šarija, iako nisu nužno ideološki suprotstavljene antiradničkim zakonima Porošenka i kasnije Zelenskog, barem su pokazali verbalno protivljenje i parlamentarnim glasovima. Ove stranke i njihovi saveznici u medijima već su bili suočeni sa represijom prije početka februarske invazije. Invazija je vrlo brzo iskorišćena da blokira njihovu aktivnost koliko god je vlada mogla.

Odgovor ukrajinskog radničkog pokreta

Novi zakon o radu naišao je na široku osudu ukrajinskog radničkog pokreta. Prije perioda tokom KOVID-19, došlo je do porasta klasne borbe, posebno zbog štrajkova rudara u regionu Krivbas, kao i zdravstvenih radnika, koji protestuju zbog liberalizacije svoje profesije.

Međutim, radnički pokret se pokazao nesposobnim da se suprotstavi vladi u toku rata. Ovo je i rezultat autoritarnih mjera koje je iznijela administracija Zelenskog prije i tokom ruske invazije, ali takođe proizilazi iz opšte taktike lidera radničkog pokreta pregovaranja i klasne saradnje sa šefovima i poslodavcima.

I Savez sindikata Ukrajine (FPU), najveći zvanični sindikat u zemlji i ostatak sindikata Ukrajinske vlade iz SSR-a, i Međunarodna konfederacija sindikata povezana sa Konfederacijom slobodnih sindikata Ukrajine (KVFU) kritikovali su zakone, ali nijedna od njih nije predložila nikakve mjere za suprotstavljanje tome. Doživotni šef KVFU Mihailo Volinec je rekao:

„Zakon o radu više neće važiti, kolektivni ugovori će biti ukinuti, a neće funkcionisati ni oni mehanizmi zaštite zaposlenih koji su danas na snazi. Ovo je drsko kršenje međunarodnih normi i standarda u oblasti rada.“

Ali ovo je problem oslanjanja na koncept „međunarodnih normi“. Organizacije koje imaju najveću moć nad Zelenskim su MMF, STO, uz domaće i međunarodne kapitaliste.

Jedini odgovor na ove napade je nezavisna klasna borba – osnivanje partije ukrajinske radničke klase. Volinec je svoju karijeru napravio kao poslanik partija ukrajinske buržoazije. Nezavisna partija ukrajinske radničke klase mogla bi da bude bedem protiv oštrih reformi rada i mogla bi da dopre do ruske radničke klase, izgrađujući veze u znak solidarnosti protiv ovog brutalnog rata.

Radnici plaćaju rat

Nedjelju dana prije invazije 24. februara došlo je do značajnog egzodusa ukrajinskih bogataša – migracije koju je Zelenski javno branio dok je pokušavao da umanji mogućnost da se invazija zaista dogodi. Borio se protiv Rusiji naklonjenog Medvečuka i glavnog čovjeka Donbasa Rinata Ahmetova. Ali to ne mijenja činjenicu da su bogati kapitalisti ti koji dominiraju ekonomijom Ukrajine; baš kao što Putinova potjera za Hodorkovskim i Berezovskim nije suštinski promijenila činjenicu da tom zemljom takođe dominira bogata kapitalistička oligarhija. Sada, dok većina ukrajinskih superbogataša sjedi u otmjenim evropskim odmaralištima i udobnim londonskim domovima, ukrajinska radnička klasa je primorana da plati rat svojim životima, uništavanjem svojih domova i sve gorim uslovima rada.

„Nacionalno jedinstvo“ koje projektuje administracija Zelenskog je ono što je Trocki opisao kao „jedinstvo između konja i njegovog jahača“. Vladajuća klasa, dok je njihova imovina vrijedna milione dolara pogođena razaranjem rata, u stanju je da sjedi na bezbednoj udaljenosti od sukoba, dok radnička klasa mora da se bori i nastavi da se pojavljuje na poslu dok ruski vazdušni napadi prijete njihovim gradovima. Za nagradu dobiju ono što je ostalo od njihovih radnih prava razbijenih od strane ukrajinskog parlamenta, lojalnog domaćim i stranim kapitalistima.

Reakcionarna ruska invazija, koja je bacila radničku klasu preko granica u paniku, dozvoljava ukrajinskoj vladajućoj klasi da učvrsti svoju vlast nad njima. Neophodan je međunarodni pokret radničke klase, nezavisan od kapitalista, da bi se radnici izdigli iz demoralizacije i da bi se izgradile veze međunarodne solidarnosti protiv ovog sramnog imperijalističkog sukoba i sopstvenih vladajućih klasa, koje nastoje da iz njega uberu sve do poslednjeg novčića.