Marksizam i religija

Primili smo dosta e-mejlova od strane naših pretplatnika, upitkujući o stavu marksista prema religiji, odnoseći se ne samo na marksizam i hrišćanstvo, nego i islam. Na primjer, javilo nam se nekoliko ljudi sa Filipina koji podržavaju Teologiju oslobođenja. Takođe smo u kontaktu sa grupama ljudi koji se deklarišu kao islamski marksisti. Jasno je da ovo pitanje interesantno i bitno, te zaslužuje posebnu pažnju. Kao inicijalni doprinos, objavljujemo članak Alana Vudsa, koji je zasnovan na odgovorima na pisma tog tipa.

Šta marksisti hoće?

Cilj marksista je borba za socijalističku transformaciju društva na nacionalnom i internacionalnom nivou. Mi vjerujemo da je kapitalistički sistem već davno nadživio svoju istorijsku korist, i pretvorio se u monstruozno ugnjetački, nepravedan i nehuman sistem. Okončanje eksploatacije i stvaranje harmoničnog svjetskog socijalističkog poretka, zasnovanog na racionalno i demokratski vođenoj planskoj privredi, biće prvi korak u stvaranju novog i naprednijeg oblika društva u kome će i muškarci i žene biti poistovjećeni sa ljudskim bićima.

Mi vjerujemo da je dužnost svake humane osobe da podrži borbu protiv sistema koji podrazumijeva neopisivu bijedu, bolest, ugnjetavanje i smrt milionā ljudi širom svijeta. Mi svesrdno prihvatamo učešće u borbi svake progresivne osobe, nezavisno od nacionalnosti, boje kože ili vjerskog opredjeljenja. Mi takođe prihvatamo dijalog između marksista i hrišćana, muslimana i drugih grupa.

Međutim, u cilju efikasne borbe, neophodno je stvoriti ozbiljan program, smjer i perspektivu koja može garantovati uspjeh. Mi vjerujemo da jedino marksizam (naučni socijalizam) omogućava takvu perspektivu.

Pitanje religije je kompleksno, i može mu se prići iz mnogo različitih uglova: istorijskog, filozofskog, političkog itd. Marksizam je počeo kao filozofija: dijalektički materijalizam. Veoma dobro objašnjenje ove filozofije može se naći u djelima kao što su EngelsovAnti-Diring i Ludvig Fojerbah. Pobuna razuma, Marksistička filozofija i moderna naukanam pruža razumljiv moderan prikaz tih ideja. Ovo je početna tačka za razjašnjenje filozofskog stava marksizma o religiji.

Filozofski materijalizam i nauka

Marksisti stoje na temeljima filozofskog materijalizma, koji isključuje postojanje nekakvog natprirodnog entiteta, ili bilo čega izvan ili „iznad“ prirode. Ne postoji, zapravo, nikakva potreba za takvim objašnjenjem života i univerzuma – posebno ne danas. Priroda oblikuje sopstvena objašnjenja, i oblikuje ih u velikoj mjeri.

Nauka je dokazala da se čovječanstvo razvijalo – kao i svaka druga vrsta – milionima godina, i da se i sam život razvio iz neorganske materije. Ne postoji mozak bez centralnog nervnog sistema, i ne postoji centralni nervni sistem bez materijalnog tijela, krvi, kostiju, mišića itd. Zauzvrat, tijelo se mora održavati hranom iz materijalnog okruženja. Najnovija otkrića u genetici u okviru projekta s ljudskim genomom su obezbijedila nesporne dokaze za materijalističko stanovište.

Otkriće duge i kompleksne istorije genoma, toliko dugo skrivane, je izazvalo rasprave o ljudskoj prirodi i procesu stvaranja. Nevjerovatno je da su u prvoj deceniji dvadeset prvog vijeka Darvinove ideje osporavane od strane takozvanog Kreacionističkog pokreta u SAD, koji želi da američka djeca u školama uče da je bog stvorio svijet za šest dana, da je čovjek stvoren od prašine i da je prva žena stvorena od jednog od njegovih rebara.

Najnovija otkrića su konačno razorila besmisao kreacionizma. Sveobuhvatno su srušila ideju da je svaka vrsta stvorena zasebno, i da je Čovjek, sa svojom vječnom dušom, stvoren isključivo da pjeva hvalospjeve Gospodu. Sada je jasno dokazano da ljudi uopšte nisu jedinstvena stvorenja. Rezultati projekta s ljudskim genomom pokazuju konačno da dijelimo gene sa drugim vrstama – ti drevni geni su pomogli da postanemo to što jesmo. Ljudi dijele gene sa drugim vrstama unazad do najranijih vremena. Zapravo, mali dio ovog zajedničkog genetskog naslijeđa može se upratiti do primitivnih organizama kao što su bakterije. U mnogim slučajevima, ljudi imaju potpuno iste gene kao pacovi, miševi, mačke, psi, pa čak i muhe. Zaista, naučnici su do sada pronašli nekih 200 gena zajedničkih ljudima i bakterijama. Na ovaj način, konačni dokaz evolucije je utvrđen. Na fundamentalan način. Nikakva božanska intervencija nije potrebna.

Život poslije smrti?

Dakle, zašto religija, uprkos cjelokupnom naučnom razvoju, čvrsto drži umove milionā? Religija nudi muškarcima i ženama utjehu života nakon smrti. Filozofski materijalizam poriče takvu mogućnost. Um, ideje, duša – sve ove stvari su proizvod materije organizovane na određeni način. Organski život nastaje iz neorganskog života na određenom stepenu, i isto tako, jednostavne forme života – bakterije, jednoćelijski organizmi itd. – se razvijaju u kompleksnije forme sa kičmom, centralnim nervnim sistemom i mozgom.

Želja za vječnim životom je stara bar koliko i civilizacija – vjerovatno i starija. Postoji nešto u našem biću što se suprotstavlja ideji da „Ja“ jednog dana mora prestati da postoji. I zaista, odustati zauvijek od ovog čudesnog svijeta sunčeve svjetlosti i cvijeća, vjetra koji bije u lice, zvuka vode, društva voljenih osoba – i ući u beskrajno carstvo ništavila – je teško prihvatiti ili čak razumjeti. Prema tome, veoma rano, ljudi su tražili imaginarno zajedništvo sa nematerijalnim duhovnim svijetom gdje će – vjeruje se – dio mene nastaviti da živi. To je zaista bila jedna od najmoćnijih i najistrajnijih poruka hrišćanstva: „Mogu da živim nakon smrti.“

Problem je što je život većine muškaraca i žena u današnjem društvu toliko težak, toliko nepodnošljiv, ili bar toliko besmislen, da se čini da je ideja života poslije smrti jedini način da mu podarimo značenje. Ali onog trenutka kad je podvrgnuta ozbiljnoj analizi, potpuno se urušava.

Taj problem je davno shvatio grčki novoplatoničarski filozof Plotin, koji je o besmrtnosti rekao: „Neizrecivo je, jer ako to pokušamo opisati, već ga činimo posebnim.“ Ista ideja može se naći u indijskim spisima o duši: „Sopstvo se može opisati sa Ne, Ne (neti, neti). Neshvatljivo je, jer je On neshvatljiv.“ Prema tome, za filozofe i teologe, duša je samo „noć u kojoj su sve krave crne“ kao što bi Hegel rekao. Ipak, u svakodnevnom životu, ljudi bez ikakvog obrazovanja sa samopouzdanjem govore na temu duše i života poslije smrti. Oni to zamišljaju kao buđenje nakon sna i čudesno okupljanje sa davno izgubljenim voljenim osobama, nakon čega slijedi sretan nastavak.

Duša je navodno nematerijalna. Ali šta je život bez materije? Uništenje tijela znači kraj života individualnog bića. Istina, trilioni atoma koji sačinjavaju naše tijelo ne nestaju, nego se ponovo pojavljuju u različitim kombinacijama. Na taj način svi smo besmrtni, jer materija ne može biti stvorena ni uništena. Kao što je poznato, postoje spiritualisti koji tvrde da čuju glasove iako nikakvo tjelesno biće nije prisutno. Odgovor na ovo je veoma jednostavan: ako postoji glas, moraju postojatiglasne žice– u suprotnom ne znamo šta je glas! Koliko god pokušavali, ne možete odvojiti nijedno od manifestovanja ljudske aktivnosti od materijalnog tijela.

Uobičajena ideja „života poslije smrti“ je manje-više nastavak života koji vodimo na zemlji (jer ne možemo znati nijedan drugi). Nakon što duša napusti tijelo, ona se navodno „budi“ u prelijepoj zemlji gdje smo čudesno spojeni s našim najdražima, u životu vječne radosti gdje su bolest i starost ukinuti. Dovoljno je postaviti pitanje jasno da shvatimo da je to nemoguće. Ako razmotrimo sve stvari koje čine život vrijednim življenja: jedenje dobre hrane, ispijanje dobrih vina (ili za Engleze, šoljica dobrog, jakog čaja), pjevanje, plesanje, zagrljaji, vođenje ljubavi itd., odmah nam je jasno da su sve ove aktivnosti nerazdvojno povezane sa tijelom i fizičkim osobinama. su jednako vezane za naše tjelesne organe. Isto važi i za disanje, ili bilo koju od Aktivnosti više vezane za mozak, kao pričanje, čitanje, pisanje i razmišljanje aktivnosti, koje u cjelini, nazivamoživot.

Zapravo, postojanje lišeno bola i patnje bilo bi nepodnošljivo za ljudska bića. Svijet u kome je sve bijelo bi bio isti kao svijet u kome je sve crno. Sa čisto medicinskog stanovišta, bol ima važnu funkciju. To nije samo zlo, nego upozorenje od strane tijela da nije sve u redu. Bol je dio čovjekovog stanja. Ne samo to: bol i zadovoljstvo su dijalektički povezani.Bez postojanja bola, ne bi moglo postojati zadovoljstvo. Don Kihot je objasnio Sanču Pansi da je glad najbolji začin jelu. Isto tako, mnogo bolje se odmaramo nakon perioda velikog napora.

Na isti način, smrt je sastavni dio života. Život je neshvatljiv bez smrti. Mi počinjemo umirati onog trenutka kad smo rođeni, jer je to zapravo samo smrt triliona ćelija i njihova zamjena od strane triliona novih ćelija, koje sačinjavaju život i ljudski razvoj. Bez smrti ne bi moglo biti života, rasta, promjene, razvoja. Prema tome, pokušaj uklanjanja smrti iz života – kao da se te dvije stvari mogu razdvojiti – je pokušaj dostizanja stanja apsolutne neizmjenljivosti, nepromjenljivog, statičnog ekvilibrijuma. Ali to je još samo jedan naziv za – smrt. Jer ne može postojati život bez promjene i kretanja.

Ali kakvu štetu može učiniti vjerovanje u drugi život? Ne veliku, čini se. Ali ipak, nije nepoželjno obmanjivati muškarce i žene, i ohrabriti ih da izgrade svoje živote na iluziji? Do tog stepena da ostavimo iza sebe sve iluzije i vidimo svijet onakvim kakav jeste, i nas onakvim kakvi smo, možemo steći potrebno znanje da promjenimo sebe i svijet.

To što jesmo kao individualne ličnosti je usko vezano za naša materijalna tijela i ne postoji zasebno i odvojeno od njih. Rađamo se, živimo i umiremo kao i svi drugi organizmi u univerzumu. Svaka generacija mora živjeti svoj život i onda ustupiti mjesto novim generacijama koje ga trebaju zauzeti. Težnja ka besmrtnosti, zamišljeno pravo na vječni život je duboko egoistično i nerealno. Umjesto da trošimo vrijeme na težnju za nepostojećim „drugim svijetom“, potrebno je težiti da napravimo ovaj svijet skladnim mjestom za život. Jer za većinu muškaraca i žena rođenih u ovom svijetu, pitanje nije da li postoji život poslije smrti, nego da li ima života prije smrti?

Svjesnost da je ovaj život prolazan, da mi i naši najdraži nećemo uvijek biti ovdje, koja je daleko od toga da bude razlog za zaprepašćenost, treba da nas nadahne strastvenom ljubavlju prema životu, i žestokom čežnjom da napravimo život boljim za svakoga. Znamo da je svaki cvijet stvoren da uvene, i na neki način prolaznost cvjetanja mu daje tragičnu ljepotu. Ali mi takođe znamo da priroda cvjeta nanovo svakog proljeća, i da beskrajni ciklus rađanja i umiranja koji je suština svega živoga ono što daje životu taj gorko-slatki ukus, da su komedija i tragedija, smijeh i suze ono što čini život bogatim mozaikom ljudskih osjećaja, što on i jeste. To je neizbježna sudbina nas kao ljudskih bića. Jer mi smo ljudi, ne bogovi, i moramo prihvatiti naše ljudsko stanje. Mi imamo nedostatak u odnosu na bogove jer smo smrtni. Ali mi imamo i prednost u odnosu na njih jer postojimo u krvi i mesu, a oni su samo bestjelesni plod mašte.

Pesimistički zaključak?

Materijalizam kao filozofija ima dugu i uglednu istoriju. Rani grčki jonski filozofi su svi bili materijalisti. Prema Platonu, Anaksagora, jedan od najznačajnijih, Peraklov učitelj, bio je optužen za ateizam. Protagora (415. g. p.n.e.) sa uobičajenom ironijom za sofiste, kaže: „Što se tiče bogova, ja nemam način da saznam da li oni postoje ili ne ili kakvi su, radi nepoznatosti subjekta, i kratkoće ljudskog života.“
Dijagora, njegov savremenik, je išao mnogo dalje. Kada mu je neko skrenuo pažnju na zavjetne slike u hramu, postavljene kao znak zahvalnosti preživjelih u brodolomu, on je odgovorio: „Nema nikakvih slika onih koji su se utopili.“

Da li materijalističko shvatanje nagovještava pesimistički ili nihilistički pogled na život? Upravo suprotno. Prvi uslov za ispunjen i zadovoljavajući život na zemlji je da prihvatimo istinit pogled na život. Jedan od najuzvišenijih i najhumanijih pogleda na život ikada izloženih je filozofija Epikura – tog antičkog genija koji je, zajedno sa Demokritom i Leukipom, otkrio da je svijet sastavljen od atoma. Epikur (341-270 g. p.n.e.) čija je uspomena vijekovima klevetana od strane Crkve, htio je osloboditi čovječanstvo od torture straha, a posebno straha od smrti. Njegov pogled na život bio je veseo i optimističan. Na dan sopstvene smrti, kaže se da je rekao: „Dobar je dan za umrijeti“.

Stoici, koji su propovijedali neku vrstu univerzalnog bratstva u kojem bi svi bili članovi jedne velike Zajednice, vjerovali su da, pošto je univerzum neuništiv, duše svih ljudi prežive smrt, ali ne kao pojedinci. Ali pošto nam se ništa ne može dogoditi osim onoga što je u toku i sastavu prirode, smrti se ne treba plašiti. Stoik je bio i onaj koji je prvi rekao da su „svi ljudi slobodni“. Stoicizam je imao veliki uticaj na hrišćanstvo, kroz djela Epikteta i Marka Aurelija. Ali stoici uopšte nisu vjerovali u boga (koristili su riječtheos, ali u potpuno drugačijem smislu od hrišćanskog boga), i potvrdili da je mudar čovjek jednak Zevsu. Njihova ideja nije bila da se odlazi u raj, nego da se živi dobar život, koji su identifikovali sa pojmomapatheia, koji ne podrazumijeva samo apatiju, nego i kontrolu nad emocijama.

Zapravo, većina ljudi u antičkom dobu su bili izrazito ravnodušni na pitanje o tome šta će im se desiti nakon smrti. „Život“ nakon smrti Grka je bio posebno neprivlačno mjesto, siv, tužan svijet brbljivih duhova. Egipćani su imali mnogo privlačniju viziju drugog svijeta, u kojem je bilo hrane i vina, muzike, golih plesačica, i u kojem bi svaku potrebu zadovoljavala armija robova. Ali tada, za Egipćane, drugi svijet je bio monopol vladajuće klase, čiji nadgrobni spomenici prikazuju isto razmetljivo bogatstvo i luksuz koje su uživali i tjelesno. Zapravo, u Kini i svim drugim ranim klasnim društvima, očekivanje života poslije smrti je bilo rezervisano za aristokratiju: poglavara, kralja, ratnika. To je bila samo još jedna privilegija vladajuće elite, ili tačnije, nastavak, nakon smrti, privilegija koje su uživali tokom života – privilegija iz kojih su mase bile rigorozno isključene.

Sa hrišćanstvom, raj je konačno demokratizovan – svi se primaju – ali po određenoj cijeni. Ta cijena je, u manjoj ili većoj mjeri, žrtvovanje sopstvenog života na ovom svijetu u iščekivanju boljih stvari. Istina, bogatima ovog svijeta prijeti žestoka kazna za njihove grijehe. To je možda zabrinulo neke. Ali u suštini, vladajuća klasa gleda sa iznenađujućom ravnodušnošću na mogućnost budućih vatri pakla, preferirajući da se posvete mirnom uživanju u svojim bogatstvima i dobrim stvarima u životu, dok ostavljaju budućnost da se pobrine sama za sebe. Za siromašne, međutim, pasivno prihvatanje svijeta bola i patnje u ovoj dolini suza je cijena za obećanje budućeg blaženstva u zagrobnom životu. Ovo obećanje je odvelo bezbroj muškaraca i žena u zaborav, koji su se iscrpljivali u životu beskrajnog napora i fizičke i mentalne patnje.

Za neke ljude, to može biti pravedno. Ali za nas, više se čini kao bezočna prevara i razbojništvo. „Oduzmite nadu narodu, i šta će im ostati?“ Tako glasi argument uhranjenog sofiste. Odgovor je: imali bi istinu, a Biblija nam govori da će nas istina osloboditi. Sve dok su oči muškaraca i žena okrenuti ka nebu, neće moći da usmjere pogled prema stvarnim problemima koji ih muče i prema svojim stvarnim neprijateljima. Oni će zamijeniti mogućnost stvarne sreće i ispunjenosti svog ljudskog potencijala za lažnu mogućnost nepostojećeg života poslije smrti. To jest, žrtvovaće se kao ljudska bića, u potpunosti kao i žrtve krvožednih starih religija daleke prošlosti. Stvarni životi su uništeni zarad iluzije.

Ljubav prema životu koja je istinska oznaka filozofskog materijalizma mora zahtijevati strastvenu želju da promijenimo svijet u kome živimo i poboljšamo živote svojih drugova i drugarica. Kada nas religija uči da podignemo pogled ka nebu, marksizam nam govori da se borimo za bolji život na zemlji. Marksisti vjeruju da se muškarci i žene moraju boriti da promijene svoje živote i stvore istinski humano društvo koje bi dozvolilo ljudskoj vrsti da se podigne do svog stvarnog nivoa. Mi vjerujemo da ljudi imaju samo jedan život, i da se trebaju posvetiti tome da naprave taj život lijepim i ispunjavajućim. Ako tako želite, mi se borimo za raj u ovome životu, jer znamo da drugoga nema. Do tog stepena da živimo i borimo se za svijet pogodan za život, mi spremamo bolju budućnost za svoju djecu i unuke. I iako svaki pojedinac ima ograničen životni vijek, ljudski rod ostaje, i naš individualni doprinos ciljevima čovječanstva nastavlja da živi nakon što mi prestajemo. Možemo dostići besmrtnost, ne osporavajući zakone prirode, nego kroz sjećanje budućih generacija – jedina besmrtnost kojoj smrtnici imaju pravo da teže.

Prema tome postoji duboka filozofska razlika između marksizma i religija svih vrsta. Da li to znači da se na možemo saglasiti da se borimo i radimo zajedno za bolji svijet? Uopšte ne. Svako ima potpuno pravo na bilo kakvo mišljenje što se tiče naše sudbine nakon što se „upokojimo“. Ali ova razlika u mišljenju – iako izuzetno bitna sa filozofske tačke gledišta – nikako ne smije spriječiti da se ujedinimo u borbi protiv ovozemaljskog ugnjetavanja i nepravde. Samo je pitanje postizanja dogovora oko osnovnog programa socijalističke transformacije društva i sredstava pomoću kojih se on može staviti u praksu. Imaćemo dovoljno vremena da raspravimo druge stvari!

Svijet religije je mistifikovan svijet, iskrivljena slika stvarnosti. Ali, kao i sve ideje, ove ideje vode porijeklo iz stvarnog svijeta. Štaviše, one su izraz protivrječja klasnog društva. Ova činjenica je veoma jasna u većini antičkih religija.

Vavilonski bog Marduk je obznanio svoju namjeru stvaranja ljudi da služe bogovima, „da ih oslobodi“ – da vrše ropske poslove vezane za rituale hrama i da obezbijede hranu bogovima. Ovdje nalazimo odraz stvarnosti klasnog društva u religiji, gdje je čovječanstvo podijeljeno na dvije klase: nedodirljive uzvišene bogove (vladajuća klasa) i drvosječe i vodonoše (radne klase). Svrha toga je da se obezbijedi ideološko (vjersko) opravdanje za porobljavanje većine od strane manjine. I to je stvarna činjenica u svim drevnim (i modernim) društvima: da je sveštenička kasta bila oslobođena od potrebe za radom, i da je zapravo uživala stvarne privilegije kao fizički predstavnik boga na zemlji.

Pišući o vavilonskim mitovima o stvaranju (odakle je prva Knjiga Postanja potekla), S.H. Huk primjećuje: „Već smo vidjeli da je mit o Laharu i Ašnan završava stvaranjem čovjeka za služenje bogovima. Još jedan mit [...]opisuje kako je čovjek stvoren. Iako se sumerski mit znatno razlikuje od opisa datog u vavilonskom epu o stvaranju svijeta, obje verzije su saglasne oko cilja stvaranja čovjeka, naime, da služe bogovima, da obrađuju zemlju i oslobode bogove potrebe da rade da bi preživjeli.“

Na taj način se religija (nasuprot magiji, totemizmu i animizmu ranijih, besklasnih društava) izdiže iz podjele društva na suprotstavljene klase, te predstavlja izraz nerješivih protivrječja koja iz toga potiču. U najranijem periodu, blijedo sjećanje ranijeg vremena kad su svi bili jednaki je opstalo. Ono izbija na površinu u mitologiji kroz ideju „zlatnog doba“, i pojavljuje se u Bibliji u vidu Rajskog vrta. Ove ideje izražavaju osjećaj gubitka i čežnje nakon izgubljenog svijeta blaženstva. Religija pokušava da prevaziđe ovu protivrječnost, da ublaži njen ubod, da pomiri muškarce i žene sa stvarnošću patnje i eksploatacije predstavljajući je kao božiju volju, ili rezultat čovjekovog neuspjeha da se povinuje bogu, ili oboje. Potčini se! Pokori se! Žrtvuj se! Onda će sve biti u redu.Zapravo, nasilno odvajanje čovječanstva od samog sebe – ovo otuđenje ljudskog roda se jedino može prevazići ukidanjem klasnog društva i ponovnim uspostavljanjem istinski humanih odnosa između ljudi.

Ova psihološka veza između ljudskih bića i bogova koje stvaraju za sebe nam govori mnogo o stvarnom stanju ljudske vrste. Nije nikakva tajna da su bogovi određenog društva samo odraz tog društva, proizvodnih odnosa, društvenih odnosa, morala i predrasuda. Kao što smo istakli u “Pobuni razuma“: „Nije bog stvorio čovjeka prema svom liku, nego obrnuto, muškarci i žene su stvorili bogove prema svom liku“. Ludvig Fojerbah je rekao da, kada bi ptice imale religiju, njihov bog bi imao krila. 'Religija je san, u kojem se naše misli i emocije pojavljuju kao posebno postojanje bića izvan nas. Pobožan um ne pravi razliku između subjektivnog i objektivnog – ne posjeduje sumnju; posjeduje mogućnost, ne da razlikuje stvari drugačije od sebe, nego da vidi sopstvene zamisli izvan sebe kao posebna bića.' Ovo su već razumjeli ljudi kao što je Ksenofan iz Kolofona (565-470 g. p.n.e.), koji je napisao: „Homer i Hesiod su pripisali bogovima svaki čin koji je sraman i nečastan među ljudima: krađa i preljuba i varanje drugih… Etiopljani su napravili svoje bogove crnima, prćastih noseva, a Tračani svoje sa sivim očima i crvenom kosom… Kad bi životinje mogle bojiti i praviti stvari, kao ljudi, konji i volovi bi napravili bogove prema sopstvenom liku.'

Ali ovi bogovi nisu samo indigo kopija stvarnosti, nego stvarnost viđena kroz naočari religije – otuđen, mističan, naopak svijet gdje je sve okrenuto naglavačke. Oni su sve što bi čovjek htio da bude ali nije. Oni posjeduju sve one osobine koje bi ljudi htjeli posjedovati i kojima teže, ali su im uskraćene. Na taj način religija predstavlja čežnju za nedostižnim. Ali ovaj religiozni osjećaj posjeduje još jedan element: duboku čežnju za boljim svijetom i boljim životom. Kada gladni i ugnjetavani seljak doziva svog boga, on doziva pravdu, i prema tome govori protiv nepravde, okrutnosti i nehumanosti ovog svijeta.

Ova vjera u jednakost i zajednicu vjernika je često izražavana u formi primitivnog komunizma, kao i sa ranim hrišćanima, o kojima smo govorili. Masovni pokreti izazvani ovim vjerovanjima u ranim periodima islama i hrišćanstva su potresli svijet. Ali u odsustvu nužnog razvoja proizvodnih snaga, čovječanstvo je prisiljeno da robuje i pati još dvije hiljade godina pod klasnim ropstvom. San o jednakosti i bratstvu je razbijen. Iza feudalnog gospodara – a kasnije kapitaliste – stajali su ne samo zemaljski monarsi sa svojim vojnicima, policijom i tamničarima, nego i duhovnom policijom i tamničarima. Otporstatus kvoubio je kažnjiv ne samo vatrom i mačem, nego i ekskomunikacijom i vječnom patnjom. Lišen svake mogućnosti postizanja pravde u stvarnom ljudskom svijetu, on se povlači u misao da se pravda može naći – s druge strane groba.

Ovdje govorimo o muškarcima, jer tokom većine pisane istorije, društvom su dominirali muškarci, a žene su bile svedene na ulogu robinja robovima. Prema tome, muškarac mora biti sluga svog gospodara, kralja i boga, a žena mora biti sluškinja svoga supruga – svog gospodara i vlasnika. Za mnoge žene, vjerska utjeha je bila jedini način da olakša stalnu patnju koja proizilazi iz njihovog ropstva. Ovo objašnjava zašto je u toliko društava toliko žena privrženo religiji. Bez nje, njihovi životi bili bi krajnje nepodnošljivi. To je kao droga koja slabi čula i čini ih nepristupačnim za bol. Ali ona ne uklanja uzrok bola niti poboljšava sudbinu žena. Upravo suprotno. Iako je na početku hrišćanstvo nudilo novu nadu ženama, te bilo prezirno opisano od strane rimskih neprijatelja kao „religija robova i žena“, u praksi je obilježeno intenzivnom mizoginijom. Za praroditeljski grijeh se smatra da je uzrokovan od strane žene, Eve.

Najprirodniji odnosi između muškaraca i žena su potisnuti i obilježeni kao smrtni grijeh. Sv. Avgustin je opisao seksualni čin kao „skup prokletnika“. Pravo mjesto za ženu je da pati u službi muškarca, situacija slikovito prikazana u vidu žalosne Gospe. Nikakva sreća se ne može očekivati na zemlji.

Generacije religija su udarile pečat nesrećnoj sudbini žena. A ono što važi za hrišćanstvo, isto toliko, i možda u još većoj mjeri važi za druge religije. Postoji stara jevrejska molitva: „Hvaljen si, Gospode, što me ne načini ženom.“ U nekim muslimanskim državama ugnjetavanje žena zadobija ekstremnu formu – u Iranu, i još gore, u Avganistanu. U Indiji, hindu tradicija je vjekovima osuđivala udovice da se spale na pogrebnim lomačama svojih muževa.Emancipacija žena od viševjekovnog ropstva je prema tome u direktnoj suprotnosti sa religijom.

U većini velikih svjetskih religija, hrišćanstvo, islam, budizam, sikizam – bar u njihovoj osnovi – postoji element kritike svijeta i svih njegovih tvorevina, kombinovane sa snom o boljem svijetu, u kojem neće biti bogatih ni siromašnih, ugnjetača i ugnjetenih, u kojem će svi muškarci i žene biti braća i sestre. I u hrišćanskim crkvama i muslimanskim džamijama, očuvana je iluzija o „zajednici“ i bratstvu svih vjernika, da su svi jednaki „u očima božijim“ i tako dalje. Ali naredni dan, hrišćanski ili islamski gazda nastavlja da eksploatiše, pljačka, vrijeđa i vara svoje radnike iste vjere, kao i prije. Kada se ova nepodnošljiva protivrječnost između teorije i prakse religije istakne, oni tužno odmahnu glavom i promrmljaju o nesavršenosti ljudskih bića na ovom grešnom svijetu, što je veoma mala utjeha za radnika.

Porijeklo hrišćanstva

Uloga religije u društvu se promijenila mnogo puta kroz vijekove i milenijume. Važno je da razumijemo porijeklo i istorijski razvoj velikih religija. Izvorno su i hrišćanstvo i islam bili revolucionarni pokreti siromašnih i ugnjetenih. Uzmimo za primjer hrišćanstvo. Prije oko 2000 godina rani hrišćani su organizovali masovni pokret najsiromašnijih i najugnjetenijih slojeva društva. Nije slučajnost to što su Rimljani optuživali hrišćane da su „pokret robova i žena“. Kao što je Engels napisao: „Istorija ranog hrišćanstva ima znatne sličnosti sa modernim radničkim pokretom.. Oba su progonjena i napadana, njihovi sljedbenici omraženi i podvrgnuti isključivim zakonima, prvi kao neprijatelji ljudske rase, drugi kao neprijatelji države, neprijatelji religije, porodice, društvenog poretka. Ali uprkos svim progonima, ne, čak podstaknuti njima, oni se pobjedonosno kreću naprijed.“ (Marks i Engels,O religiji)

Da su rani hrišćani takođe bili komunisti odmah postaje jasno nakon čitanja Djela apostolskih. Hristos se kretao među siromašnima i ubogima i povremeno napadao bogate. Nije slučajnost da je njegovo prvo djelo nakon ulaska u Jerusalim bilo istjerivanje zelenaša iz Hrama. On je takođe rekao da je lakše kamili proći kroz iglene uši, nego bogatome da uđe u Carstvo nebesko (Luka, 18:24). Rani hrišćani su bili na strani siromašnih i učestvovali u borbi protiv bogatih i moćnih.

U Jakovljevoj poslanici čitamo: „Hodite vi sad, bogati, plačite i ridajte za svoje ljute nevolje koje idu na vas. Bogatstvo vaše istruhnu, i haljine vaše pojedoše moljci; Zlato vaše i srebro zarđa, i rđa njihova biće svjedočanstvo na vas: izješće tijelo vaše kao oganj. Stekoste bogatstvo u posljednje dane. Gle, viče plata vašijeh poslenika koji su radili njive vaše i vi ste im otkinuli; i vika žetelaca dođe do ušiju Gospoda Savaota. Veseliste se na zemlji, i nasladiste se; uhraniste srca svoja, kao na dan zaklanja. Osudiste, ubiste pravednika, i ne brani vam se. Trpite dakle, braćo moja, do dolaska Gospodnjega.“ (Jakov, 5:1) Ovo je glas klasne borbe, bez ikakvog „ako“ i „ali“. Postoje mnoge slične izjave u Bibliji.

Komunizam ranih hrišćana se takođe pokazuje u činjenici da je u njihovim zajednicama bogatstvo bilo zajedničko. Svako ko je htio da im se pridruži morao je da se odrekne svih njegovih ili njenih ovozemaljskih dobara. U Djelima apostolskim čitamo: „I ostaše jednako u nauci apostolskoj, i u zajednici, i u lomljenju hljeba, i u molitvama… („Koinonia“, tačnije rečeno,komunizam) A svi koji vjerovaše bijahu zajedno, i imahu sve zajedno. I tečevinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kao što ko trebaše.“ (Djela apostolska, 2:42)

I opet: „A u naroda koji vjerova bješe jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve bješe zajedničko. Jer nijedan među njima ne bješe siromašan, jer koliko ih god bijaše koji imadijahu njive ili kuće, prodavahu i donošahu novce što uzimahu za to, i metahu pred noge apostolima; i davaše se svakome kao što ko trebaše.“ (Djela apostolska, 4:32)

Naravno, ovaj komunizam je imao donekle naivan i primitivan karakter. Ovo nije razmišljanje o muškarcima i ženama tog vremena, koji su bili hrabri ljudi koji se nisu plašili da žrtvuju svoje živote u borbi protiv monstruozne Rimske robovlasničke države. Ali stvarno dostignuće komunizma (to jest, besklasno društvo) je bilo nemoguće u to vrijeme jer su materijalni uslovi za to bili odsutni. Marks i Engels su prvi dali komunizmu naučni karakter. Oni su objasnili da stvarna emancipacija masa zavisi od stepena razvoja proizvodnih snaga (industrija, poljoprivreda, nauka i tehnologija) koje će stvoriti potrebne uslove za opšte skraćivanje radnog dana i pristup svih kulturi, kao jedinog načina transformacije razmišljanja ljudi i njihovog ponašanja prema drugima.

Materijalni uslovi u vrijeme ranog hrišćanstva nisu bili dovoljno napredni da omoguće takav razvoj, te je prema tome komunizam ranih hrišćana ostao na primitivnom stepenu – stepenu potrošnje (djeljenje hrane, odjeće itd.) i nije bio pravi komunizam zasnovan na kolektivnom vlasništvu nad sredstvima proizvodnje. Zbog nedostatka naučnog shvatanja razvoja društva, rani hrišćani, uprkos ogromnom revolucionarnom duhu i heroizmu, nisu mogli ostvariti svoje ideale. Njihov komunizam je bio utopijskog karaktera i osuđen na propast.

Hrišćanstvo i komunizam

U ranim godinama crkve, njeni predstavnici su nastavili da ponavljaju izvorne – tj. komunističke – poglede pokreta. Sv. Klement je napisao: „Upotreba svih stvari koje se mogu naći na ovom svijetu treba biti zajednička za sve. Samo u najočiglednijoj nejednakosti, jedan će reći drugome, 'Ovo pripada meni, to tebi,' i odatle potiče sukob među ljudima.“

Ovo je ispravno zapažanje, i jasno iskazuje da jeuzrok klasne borbe (sukoba među ljudima) postojanje privatnog vlasništva.Eliminacija sukoba među ljudima dakle pretpostavlja ukidanje privatnog vlasništva. Sličnu ideju je izrazio i Sv. Vasilije Veliki: „Koju stvar nazivaš 'tvojom'? Za koju stvar možeš reći da je tvoja? Od koga si je dobio? Govoriš i radiš kao neko ko bi nekom prilikom otišao ranije u pozorište i sam bez ikakve prepreke zauzeo mjesta namijenjena za ostatak publike, spriječio njihov ulazak na vrijeme i zabranio da zauzmu svoja mjesta, prisvajajući za sopstvenu upotrebu vlasništvo namijenjeno za zajedničko korištenje. A upravo tako se ponašaju bogati.“

Slično govori i Sv. Grgur: „Prema tome, ako neko želi da postane vlasnik svakog bogatstva, da ga posjeduje i iz toga isključi svoju braću do trećeg ili četvrtog koljena (generacije), takav bijednik više nije brat nego nehumani tiranin, okrutni varvarin, ili tačnije, svirepa zvijer čija su usta uvijek otvorena da za sopstvenu upotrebu proguta hranu ostalih drugova.“

I Sv. Ambrozije: „Priroda raspoređuje svoje bogatstvo jednako za sve. Bog je velikodušno stvorio sve stvari da bi uživanje u njima bilo zajedničko svim živim bićima, i da bi zemlja postala zajedničko vlasništvo svih. Sama Priroda je stvorila pravo zajednice, dok je samo nepravedna uzurpacija stvorila pravo na privatnu svojinu.“

I Sv. Grgur Veliki: „Zemlja od koje postaju zajednička je svima, i prema tome plod koji zemlja daje bez izuzetaka pripada svima.“ – na šta je Sv. Ambrozije dodao: „Bogataš je lopov.“

Ovi redovi su dovoljni da ilustruju revolucionarne korijene hrišćanstva u njegovom ranom periodu. Rani hrišćani su bili spremni da izdrže najstrašnije torture u odbrani svoje vjere, suprotstavljajući se državi i vladajućoj klasi, i umirući u areni. Razlog za ovaj svirepi progon je to što je ovaj pokret siromašnih i ubogih predstavljao prijetnju postojećem poretku. Ali nijedna od ovih metoda nije uspjela u ugušivanju pokreta, koji je dobijao novu snagu iz krvi svojih mučenika.

Međutim, zbog nedostatka materijalnih osnova za ulazak u besklasno društvo, postepeno se sve pretvorilo u svoju suprotnost. Pod preovladavajućim okolnostima, vođstvo Crkve, počevši sa biskupima koji su u suštini bili blagajnici, došlo je pod pritisak vladajuće klase i države, i postepeno odmaklo od izvornih komunističkih stavova pokreta. Shvatajući nemogućnost poraza hrišćana represijom, vladajuća klasa je promijenila strategiju. Način na koji su gornji slojevi Crkve podmićeni od strane Cara Konstantina može se vidjeti iz sledećeg odlomka istoričara rane Crkve, Euzebija, koji je opisao Nikejski sabor 325. godine, i predsjedavao pored samog cara, „kao neki božiji glasnik.“

Da citiramo Euzebija: „Okolnosti u kojima se odvijala svečana večera", pisao je Euzebije (na kojega su takve stvari ostavljale jak dojam), "bile su neopisivo sjajne. Odredi tjelohranitelja i drugih vojnika stajali su na ulazu u palaču s isukanim mačevima, a božji su ljudi njima zaštićeni kao štitom bez straha ulazili i u najudaljenije carske odaje. Neki od njih bili su uz carsku trpezu, a drugi su sjedali na sofe s obje strane stola. Čovjek bi pomislio da se nalazi u Hristovu kraljevstvu i da je to prije san negoli java.“

Ove metode su sasvim poznate socijalistima i sindikatima danas. To su baš one metode pomoću kojih se vođe sindikata i radničkog pokreta stavljaju pod uticaj buržoaskih ideja i postaju iskvareni i apsorbovani u sistem. Predvodnici pokreta se pozivaju na skupe večere i zabave gdje se sprijatelje sa bogatima i slavnima. Sve od Nikejskog sabora, crkva je najjači pristalica bogatstva, privilegije i ugnjetavanja.

Dobici ove izdaje za carstvo bili su jasni. Rani hrišćani su odbili da prihvate državu ili služe vojsku. Sada je to promijenjeno. Crkva je postala jedan od glavnih stubova države i surovo je progonila svakoga ko je sumnjao u njenu novu doktrinu. Kada je Arije Aleksandrijski odbacio Nikejski simvol vjere, njegove pristalice (Arijanci) su pogubljeni. Preko 3000 hrišćana je ubijeno od strane njihove braće – više nego u tri vijeka rimskog progona. Na takav način je Crkva siromašnih i ugnjetenih transformisana u glavno sredstvo za njihovo porobljavanje.

Kako oprostiti grijehe… i zaraditi novac?

Nakon određenog perioda, hrišćanska crkva je apsorbovana – kroz njene gornje slojeve – u državu. Kroz cijelu kasniju istoriju crkva je iskorištavala ljudsku slabost i strah od smrti da porobi čovječiji um i da, tokom tog procesa, postane izrazito moćna i bogata, u potpunoj suprotnosti sa učenjima siromašnog galilejskog pobunjenika, u čije ime tvrdi da govori. Od revolucionarnog pokreta siromašnih i ugnjetenih, postala je bedem reakcije i glasnogovornik bogatih i moćnih – situacija koja traje do danas.

Istorija Crkve je kompletna i apsolutna negacija njenih ranih ideja, vjerovanja i običaja. O istoriji papstva u srednjem vijeku i renesansi – hronika beščašća i zločina bez premca – napisana su mnoga djela. Ovdje ćemo se ograničiti samo na jedan primjer koji sumira stvarnu situaciju i prikazuje jaz koji razdvaja stvarnu situaciju od licemjernih mitova. Godine 1517, Papa Lav X je objavio Taxa Camarae s ciljem prodaje oprosta pomoću čega bi bilo čija duša mogla biti spašena u zamjenu za skroman novčani iznos. Nije postojalo djelo toliko podlo da se nije moglo obuhvatiti ovakvim sredstvom. Među tih 35 članova možemo pročitati:

„1: Sveštenik koji počini tjelesni grijeh, da li sa monahinjama, ili sa svojim rođakama, nećakama ili kćerkama (sic!), ili jednom rječju, sa bilo kojom ženom, dobiće oprost plaćanjem 67 funti i 12 šilinga.

„2. Ako sveštenik, uz grijeh bludničenja, traži oproštenje za grijeh protiv prirode ili sodomiju, mora platiti 219 funti i 15 šilinga. Ali ako je počinio samo nakaradan grijeh sa dječacima i životinjama, a ne sa ženama, platiće samo 131 funtu i 15 šilinga.

„3. Sveštenik koji razdjeviči djevicu platiće 2 funte i 8 šilinga.

„4. Monahinja koja želi steći dostojanstvo opatice nakon odnosa sa jednim ili više muškaraca, istovremeno ili uzastopno, u okviru svoga samostana ili izvan njega, platiće 131 funtu i 15 šilinga.

„7. Preljubnica koja traži oprost i oslobađanje od suđenja, kao i dozvolu da nastavi svoje inače nedozvoljene odnose, mora platiti Papi 87 funti, 3 šilinga. Isto tako, suprug će platiti isti iznos, a ako je počinio incest sa svojom djecom, platiće dodatnih 6 funti.

„8. Oprost i sigurnost neprogonjenja za zločin silovanja, pljačke ili podmetanja požara koštaće okrivljenog 131 funtu i 7 šilinga.

9. Oprost za obično ubistvo počinjeno od strane člana crkve će biti oprošteno za 15 funti i 3 penija.

„10. Ako je ubica prouzrokovao smrt dvoje ili više ljudi u istom danu, platiće kao da je ubio samo jednoga.

„11. Suprug koji se loše odnosi prema svojoj ženi dodijeliće crkvenoj blagajni 3 funte, 4 šilinga; ako ju je ubio, platiće 17 funti i 15 šilinga, a ako ju je ubio da bi oženio drugu, platiće dodatne 32 funte i 9 šilinga. Saučesnicima u muževljevom zločinu biće oprošteno za 2 funte po osobi.

„12. Onaj koji je udavio svoje dijete platiće 17 funti i 15 šilinga [to jest, samo dvije funte nego za ubistvo stranca}, a ako ga je otac ubio uz saglasnost majke, platiće 27 funti i 1 šiling za oprost.

I abortus je mogao lako biti oprošten.

„13. Majka koja je ubila svoje dijete, odstranjujući ga iz materice, i suprug koji je saučesnik u zločinu, platiće po 17 funti i 15 šilinga. Onaj koji potpomogne abortus djeteta koje nije njegovo, platiće jednu funtu manje.

„14. Za ubistvo brata ili sestre, oca ili majke, 17 funti i 5 šilinga će biti plaćeno.

Međutim, ako je biskup ili prelat viših rangova u hijerarhiji ubijen, veličina iznosa drastično raste – do 131 funte i 14 šilinga za prvi prekršaj, i pola tog iznosa za ostale. (15) Povrh toga, ako je ubica „usmrtio više sveštenika u raznim prilikama, platiće 137 funti i 6 šilinga za prvo ubistvo, i polovinu tog iznosa za ostala ubistva.“ (16)

Ali mnogo ozbiljniji od ubistva, silovanja ili čedomorstva bio je gnusni zločin jeresi – to jest, drugačijeg mišljenja u odnosu na stav zvanične crkve. Čak i ako se jeretik preobrati, on ili ona i dalje mora platiti iznos od 269 funti, dok „sin jeretika koji je spaljen ili obješen ili pogubljen na bilo koji način, ne može biti rehabilitovan ako ne plati iznos od 218 funti, 16 šilinga i 9 penija.“ (19)

Lista se nastavlja prevarom, krijumčarenjem, neplaćanjem dugova, jedenjem mesa na praznike, nezakonitim sinovima ljudi koji se žele zarediti, i čak evnusima koji žele da postanu sveštenici (koji su, pod tačkom 33, morali platiti 310 funti i 16 šilinga).

Uprkos ovoj zloglasnoj listi punoj sramote, Papa Lav X je opisan od strane katoličkih istoričara kao glavna ličnost „najsjajnijeg i možda najopasnijeg perioda pontifikata u istoriji crkve.“

Religija i revolucija

U svakoj zemlji je Crkva vijekovima stajala na stranu ugnjetača protiv ugnjetenih. Engleski krupni zemljoposjednici su poslovali u bliskoj saradnji sa sveštenicima zvanične (Protestantske) crkve. U Francuskoj, Španiji i Italiji, sveštenici su bili ponizne sluge zemljoposjednika i kasnije kapitalista. Međutim, klasne razlike u društvu su često nalazile svoj izraz u religijskom obliku, što ne bi trebalo iznenaditi nikoga upoznatog sa istorijskim materijalizmom.

Na ovu temu, Trocki je napisao: „Religijske, kao i bilo koje druge ideje nastale na tlu materijalnih uslova života i iznad svega, tlu klasnih protivrječja postepeno se pročišćavaju i onda nastave živjeti kroz snagu konzervativizma duže nego potrebe koje su ih stvorile i potpuno nestanu jedino nakon efekata ozbiljnih društvenih šokova i kriza.“

U različitim periodima, različite religije, crkve i sekte su igrale različite uloge, koje su, prema posljednjoj analizi, odražavale različite, i čak suprotstavljene klasne interese. Prva podsticanja na veliku pobunu protiv feudalizma su bila izazov moći i autoritetu Rimokatoličke crkve, koji je našao jak odjek u masama. Jedan katolički istoričar primjećuje da „revolucionarni duh mržnje prema crkvi i kleru je zahvatio mase u mnogim djelovima Njemačke… Povik „smrt popovima!“ koji je dugo šaputan u tajnosti, sada je postao geslo dana.“

Rani ispadi slični pokretu lolarda u Engleskoj i husita u Njemačkoj je pripremio tlo za Luterovu Reformaciju. U svim ovim pokretima postojala je komunistička tendencija, koja je odjekivala unazad do ranih tradicija Crkve, i svaki put bila brutalno ugušena. Tokom Seljačkog ustanka u Engleskoj 1381. godine, hroničar Frosar izvještava o aktivnostima pokreta disidentskih „ludih sveštenika“ predvođenih jednim Džon Bolom, koji je unaprijedio komunističke ideje u biblijskom ruhu sa svojim proslavljenim sloganom:

„Kad je Adam kopao i Eva prela,
Ko su tada bili vlastela?“

U periodu uspona buržoazije, Protestantska religija je izražavala revolt mlade buržoazije protiv trulog feudalizma. Ona je ovdje bez sumnje igrala progresivnu ulogu. Protestantizam je podjeljen od svog nastanka u šesnaestom vijeku. U metežu tih burnih vremena, pojavio se čitav niz sekti, predstavljajući ideje i težnje raznih klasa i podklasa: anabaptisti, menoniti, bohemijanci, kongregacionalisti, prezbiterijanci, unitarijanci. Lijevo krilo je zastupalo jasnu komunističku tendenciju, kao u slučaju Tomasa Mincera i njemačkih anabaptista. Mincer, bivši luteran, rastao se s Luterom i pozvao seljake na pobunu. Uprkos revolucionarnoj suštini njegovih ideja, Luter je bio oštro suprotstavljen revolucionarnom pokretu njemačkih seljaka koje su njegova učenja podstakla na akciju. Ubijedio je aristokratiju da uguši pokret na najnasilniji mogući način. To je urađeno. Najveći hrišćani među prinčevima su masakrirali skoro 100.000 seljaka. Samo u Saksoniji, 5000 ljudi je pogubljeno. Oko 300 je pošteđeno tek nakon što su njihove žene pristale da prebiju namrtvo dva sveštenika optužena za podsticanje pobune. Onda je Mincer mučen do smrti i obezglavljen.

Aktivnosti Svete Inkvizicije – Gestapoa kontrareformacije – su dovoljno poznate da bi zahtijevale ikakav komentar. U Holandiji okupiranoj od strane Španije, bilo je proglašeno za težak zločin ako čovjek posjeduje Bibliju u svojoj kući. Osuđeni jeretici su spaljivani živi, ali ako su priznali i pokajali se, Inkvizicija bi se smilovala: muškarcima su odsijecane glave, a žene su sahranjivane žive. Ali ono što je manje poznato su aktivnosti protestanata po pitanju potiskivanja neistomišljenika. Kalvin, koji je zaveo teokratsku diktaturu u Ženevi, naredio je da se Migel Servet spali živ u trenutku kada je ovaj trebao da otkrije cirkulaciju krvi. Servet je molio za milost – ne za svoj život, nego da bude obezglavljen. Zahtjev je odbačen i on se nastavio pržiti oko pola sata.

Engleska i Francuska revolucija

U engleskoj revoluciji 17. vijeka, najrevolucionarnije krilo, koje je odražavalo težnje nižih slojeva društva, zanatlija, radnika, to jest, mladog proletarijata, našlo je svoj izraz u religijskom obliku. Lijevo krilo pokreta je bilo organizovano kroz niz radikalnih i demokratskih protestantskih sekti kao što su Pokret petog kraljevstva, ranteri i anabaptisti.

U datom istorijskom kontekstu, ovi pokreti su imali progresivni i revolucionarni karakter. Oni su odražavali prva stihijska buđenja svijesti klase koja se još nije potpuno formirala. Nakon Restauracije, ove radikalne plebejske tendencije su se opet pojavile u prigušenoj formi vjerskih otpadnika. Gonjeni od strane Monarhije sa entuzijastičnom podrškom zvanične (protestantske crkve), mnogi od njih su emigrirali u Ameriku, gdje su revolucionarne energije bile usmjerene kroz zadatak osnivanja novog kontinenta. Tokom godina njihovi revolucionarni i radikalni korijeni su potpuno izgubljeni. Neki od njih, na primjer Kvekeri, su i dalje zadržali neke blijede elemente starih ideja, iako u ekstremno razvodnjenoj formi, koje se ne mješaju u uspješnu potragu za poslovnim interesima. Ali uglavnom su se pretvorili u bedem reakcije i svirepe odbrane desničarske stvari. U Latinskoj Americi, čudnim hirom sudbine, jevanđelističke sekte su postale udarne trupe reakcije i branioci vojnih diktatura, dok su u nekoj mjeri, barem službenici Rimokatoličke crkve naginjali ka težnjama siromašnih i ugnjetenih.

Do vremena Francuske revolucije, jedan vijek kasnije, svjijest masa je napredovala do tačke kada religija nije igrala apsolutno nikakvu ulogu u njihovom mišljenju. Bliska veza crkve i apsolutističke države je svima bila očigledna. U periodu pred napad na Bastilju, filozofi materijalizma kao što su Didro i Holbah su obavili temeljan posao rušenja duhovne Bastilje religije. Francuska revolucija je iskorijenila i korijen i grane crkve. Jakobinska država je zvanično bila ateistička, iako je Robespjer pokušao da prikrije ovu činjenicu smokvinim listom „Vrhovnog bića“, koje nije ubijedilo nikoga osim možda samog Robespjera. Iako je narod Francuske trebalo da budu žestoki katolici, religija je praktično nestala u Francuskoj nakon Revolucije (osim u najnazadnijim i najreakcionarnijim oblastima kao što je Vandeja). Zapravo, većina ljudi su mrzili sveštenike koje su ispravno vidjeli kao agente vladajuće klase. Tek prema samom kraju 19. vijeka, posebno nakon Pariske komune, kada je francuska buržoazija doživjela šok, preduzeli su korake ka podsticanju reakcionarnog oživljavanja religije, koristeći u tu svrhu trikove kao što su fabrikovana „čuda“ u Lurdu.

U ruskoj revoluciji, stvari su bile još očiglednije.Iako je ruska radnička klasa na istorijsku scenu stupila 1905. godine sa sveštenikom na čelu, noseći religijske ikone, sve je ovo ubrzo nestalo nakon masakra 9. januara, kada je najhrišćanskiji car naredio Kozacima da pucaju na nenaoružan narod koji je došao da preda peticiju caru. Nakon ovoga, religija nije igrala nikakvu ulogu u pokretu koji je organizovan i vođen od strane marksista. Nakon pobjede Oktobarske revolucije , kolaps uticaja Crkve je bio brži nego u Francuskoj.

„Pravoslavna crkva“, pisao je Trocki, „iako nije prevazišla primitivnu seljačku mitologiju kako je vrijeme prolazilo, pretvorila se u aparat carizma. Sveštenik je išao ruku pod ruku sa žandarom i na bilo kakav razvoj sektaškog neslaganja je odgovoreno represijom. Iz tog razloga se pokazalo da su korijeni Pravoslavne crkve slabi u svijesti naroda, posebno u industrijskim centrima. Oslobađanjem od birokratskog crkvenog aparata, ruski radnik u nadmoćnoj masi, i seljaštvo zajedno s njim, potpuno su se oslobodili religijskog mišljenja.“

Poražavajući je komentar o tome kako je staljinizam unazadio svijest društva da je odmah nakon kolapsa SSSR-a, svo staro đubre oživilo: nacionalizam, antisemitizam, fašizam, monarhizam – zajedno sa ponosom carizma – religijom i sujevjerjem. Ovi ostaci srednjovjekovnog varvarstva se šire kao kuga kroz bolesno i slomljeno tijelo Rusije, prikazujući cijelom svijetu pravu prirodu „tržišta“ i činjenicu da buržoazija u Rusiji ne nudi ništa osim prospekta ekononomskog, socijalnog i kulturnog nazadovanja.

Crkva i socijalizam

Uspon modernog radničkog pokreta u posljednjoj deceniji 19. vijeka i u periodu prije Prvog svjetskog rata uputio je izazov religijskom establišmentu. Bez izuzetaka crkva je stala na stranu eksploatatora i u suprotnosti sa socijalizmom i radničkim pokretom. Da bi spriječila širenje socijalističkih ideja među radničkom klasom, Katolička crkva je preduzela korake da podijeli radnički pokret, stvarajući posebna katolička radnička udruženja, organizacije žena i mladih, da bi se takmičila sa socijaldemokratijom. Zapravo, crkva je kopirala metode organizacije iz socijaldemokratije.

Crkvena hijerarhija – uvijek tako ljubazna prema bogatim i moćnim – gledala je na socijalizam i radnički pokret sa neskrivenom sumnjom i antagonizmom. Papa Lav XIII je u svojim Enciklikama o radu naglasio neprijateljstvo Vatikana prema socijalizmu:

„Socijalisti, raspirujući mržnju siromašnih prema bogatima, zahtijevaju da se ukine privatno vlasništvo, te umjesto njega uvede zajedničko vlasništvo svih. To je izrazito nepravedno, jer oduzima od zakonitog vlasnika. Ako neko svoju snagu i svoju marljivost daje drugome, čini to da sebi stekne ono što mu je potrebno za život, te ima potpuno pravo ne samo tražiti platu, nego je može upotrijebiti kako mu je volja. Ako je uloži u posjed, to je ništa drugo nego sama plata u drugom obliku…

“U tome upravo leži vlasništvo i pokretne i nepokretne imovine. Socijalisti … pogoršavaju stanje svih radnika, jer im oduzimaju slobodu ulaganja. Priroda je dala čovjeku pravo da privatno posjeduje stvari kao svoje.

“Čovjeku treba priznati više od puke upotrebe zemaljskih dobara, a to nije ništa drugo negoli pravo na privatno vlasništvo, i to ne samo na vlasništvo onih stvari koje se upotrebom troše nego i onih koje su trajne naravi.

„Čovjek prethodi državi, i zbog toga prirodno pravo prethodi bilo kakvom državnom pravu. Kada čovjek ulaže sposobnost svog uma i svoju tjelesnu snagu u sticanju prirodnih dobara, on sebi pripaja taj dio stvari koje je obradio, taj dio u koji je utisnuo sopstveni lik. Zato je posve pravedno da on taj dio posjeduje kao svoj, i niko ne smije prekršiti to njegovo pravo…“

Papa Lav XIII je takođe napisao: „Hrišćanska demokratija, samom činjenicom da je hrišćanska, mora počivati na principima Vjere u težnji da poboljša život ljudi. Prema tome, pravda je svetinja za hrišćansku demokratiju. Pravu sticanja i posjedovanja ne smije se protivrječiti, te je potrebno očuvati razlike i stepene neophodne u svakoj uređenoj zajednici. Jasno je, dakle, da socijalna i hrišćanska demokratija nemaju ništa zajedničko. Razlikuju se koliko se socijalistička sekta razlikuje od Hristove crkve.“

Kao što je Džejms Konoli, veliki irski marksista i revolucionarni mučenik, čije su rasprave sa Katoličkom crkvom postale klasični stavovi marksizma, primjetio: „Ako jedan dječak u javnoj školi nije mogao rasuđivati logičnije od toga, ostao bi u 'magarećoj klupi' do kraja školovanja. Zamislite sveštenika koji brani zemljoposjedništvo kao otac Kejn ili Papa, govoreći, 'Čovjek koji je obrađivao zemlju cijelu zimu i proljeće ima pravo da prisvoji žetvu, koju je zaradio', misleći da je iznio argument protiv socijalizma. Socijalisti se ne namjeravaju mješati u bilo čije pravo da 'zadrži ono što je zaradio'; ali oni izričito insistiraju da takav čovjek, seljak ili radnik, neće biti prisiljen da preda veći dio, ili bilo koji, 'onoga što je zaradio', besposlenoj klasi čiji se članovi „ne trude, niti predu“, ali koji su prisvojili nacionalnu imovinu nečovječnom snagom, pljačkom i prevarom.“

21. septembra, 1958. godine, Papa Pio XII je napisao: „Mnoštvo klasa je u skladu sa planom Tvorca“. Tačnije, crkva smatra klasno društvo stalnim, vječnim i božanskog porijekla. Uporedite to sa izjavom Sv. Klementa (prethodno citiranom) koji je napisao: „Upotreba svih stvari koje se mogu naći na ovom svijetu treba biti zajednička za sve. Samo u najočiglednijoj nejednakosti, jedan će reći drugome, 'Ovo pripada meni, to tebi,' i odatle potiče sukob među ljudima.“

Stav Pia XII je isti kao i riječi u staroj anglikanskoj himni „Sve sjajno i lijepo“, koja sadrži poznate stihove:

„Bogataš u zamku, siromah na pragu svom:
Velike i male stvorio je on [Bog]“

Ovo je sasvim tipičan stav crkve već vijekovima; otvorena odbrana status kvoa i podjela društva na klase.

Napokon, kao rezultat jačanja radničkog pokreta, i neodoljivog skretanja u pravcu socijalizma, Katolička crkva bila je prinuđena da prilagodi svoje stavove. Papa Jovan XXIII – najinteligentniji papa u 20. vijeku – zauzeo je mnogo progresivniju poziciju. Ali pod papom Benediktom, to je žestoko preokrenuto.

Crkva danas

„Zar svaki tren vašeg praktičnog života ne dokazuje lažnost vaše teorije? Da li smatrate pogrešnim obratiti se sudu ako ste prevareni? Ali apostol piše da je pogrešno. Da li okrenete desni obraz ako ste udareni po lijevom, ili pokrenete postupak zbog napada? Ali Jevanđelje to zabranjuje [...]Zar većina sudskih procesa i građanskog prava nije vezana za vlasništvo?A rečeno vam je da vaše blago nije ovozemaljsko.“ (Marks i Engels, O religiji)

Aktivnosti crkve u modernom društvu zasnovane su na najočiglednijim protivrječjima i licemjerju, kao što je Marks istakao u gorenavedenom citatu. Revolucionarna tradicija ranog hrišćanstva nema nikakve veze sa trenutnom situacijom. Od četvrtog vijeka naše ere, kada je hrišćanski pokret otet od strane države i pretvoren u instrument ugnjetača, hrišćanska crkva je bila na strani bogatih i moćnih protiv siromašnih. Danas su najveće crkve izrazito bogate institucije, blisko vezane za krupni biznis, pored ogromnih iznosa koje dobijaju od države, i u hrišćanskim i muslimanskim zemljama.

U Španiji je donedavno katolička crkva, uz ogromno bogatstvo u zemlji, građevinama i bankovnim računima, bila isključena iz plaćanja poreza koje plaćaju svi građani, bez obzira da li su religiozni ili ne, iako narod Španije nikad nije konsultovan u vezi s tim zakonom. Isto važi i za druge zemlje gdje je crkva postigla dogovor sa državom, uspostavljajući za sebe privilegovanu i unosnu poziciju. Bez obzira šta mislimo o religiji, takvo stanje je nedopustivo narušavanje demokratije. I iako sada španski poreski obveznici imaju pravo da biraju da li će donirati novac crkvi ili ne, činjenica je da ovo posljednje i dalje ima povlašćenu poziciju za pristup javnom fondu.

U srednjem vijeku, katolička crkva je proglasila zelenaštvo (pozajmljivanje novca uz kamatu) za smrtni grijeh, a sada Vatikan posjeduje veliku banku i ogromno bogatstvo i moć. Anglikanska crkva je, pored brojnih drugih poslovnih interesa, jedan od najvećih zemljoposjednika u Britaniji. Lako bi bilo dokazati da isto stanje postoji svugdje. Niti je ovaj fenomen ograničen samo na hrišćansku crkvu. Kuran takođe zabranjuje zelenaštvo, ali u takozvanim islamskim državama postoje velike banke čiji su vlasnici muslimani. Naravno, oni će pribjeći raznim trikovima da sakriju tu činjenicu, ali će opet istisnuti kamatu iz naroda.

U političkom smislu, crkve su sistematski podržavale reakciju. 1930-ih godina, katolički biskupi su blagoslovili Frankove armije tokom kampanje rušenja pokreta španskih radnika i seljaka. Španska fašistička štampa je redovno objavljivala slike prelata koji koriste fašistički pozdrav. Papa Pio XII je podržavao Hitlera i Musolinija. Papa je ćutao o milionima koji su istrijebljeni u nacističkim logorima smrti, iako je zvanično Vatikan bio neutralan u Drugom svjetskom ratu, njegovi pronacistički stavovi su dokumentovani. G. Levi piše:

„Od početka do kraja Hitlerove vladavine, sveštenstvo nije prestalo da ubjeđuje vjernike da prihvate njegovu vladu kao legitimnu vlast kojoj se treba pokoravati [...] Nakon neuspješnog pokušaja atentata na Hitlera u Minhenu 8. novembra, 1939., Kardinal Bertram, u ime njemačke episkopije, i kardinal Faulhaber u ime bavarskih biskupa poslali su telegram da čestitaju Hitleru. Katolička štampa širom Njemačke je, prateći instrukcijeReichspresskammera, govorila o čudesnom proviđenju koje je spasilo Hitlera.“

„O dvjema stvarima su njemački dokumenti saglasni“, piše Saul Fridhendler, „u jednu ruku, čini se da je Sveti Otac imao simpatije prema Njemačkoj koje se nisu smanjile zbog prirode nacističkog režima i kojih se nije odrekao do 1944.; s druge strane,Pio XII se plašio boljševizacije Evrope više od ičeg drugogi nadao se, izgleda, da će Hitlerova Njemačka, ako bi se pomirila sa zapadnim saveznicima, postati glavni bedem protiv napredovanja Sovjetskog Saveza ka Zapadu.“

U istoriji ideja, crkva je uvijek igrala najreakcionarniju ulogu. Galileo Galilej je bio prisiljen da se odrekne svojih ideja pod prijetnjom mučenja od strane Svete Inkvizicije. Đordano Bruno je spaljen na lomači. Čarls Darvin je nemilosrdno progonjen od strane vjerskog establišmenta u Engleskoj jer se usudio da porekne prihvaćenu ideju da je Bog stvorio svijet za 6 dana.

Do današnjeg dana, teorija evolucije je pod napadom vjerske desnice u SAD-u koja želi da se Knjiga postanja uči u američkim školama umjesto teorije evolucije. U SAD-u religijska desnica je finansijski podržan pokret koji propovijeda reakcionarstvo. Prije par godina, Nelson Banker Hant, teksaški naftni magnat, donirao je „preko 10 miliona milijarderskom budžetu organizacije Campus Crusade for Christ. Hrišćanska fondacija za slobodu, „obrazovni lobi“ je finansiran od strane Hauarda Pjua, osnivača Sun Oil Company i „drugih biznismena koji se zalažu za sistem slobodnog tržišta. Postoje mnogi drugi primjeri koji pokazuju blizak odnos između vjerske desnice i krupnog biznisa. Ti bogati biznismeni ne ulažu tolike iznose nizašta. Religija je korištena izričito kao oružje reakcije.

Kreacionistički pokret u Sjedinjenim Državama čine milioni ljudi i – nevjerovatno – vođen je od strane naučnika, uključujući i nekoliko genetičara. Ovo je slikovit prikaz intelektualnih posljedica propadanja kapitalizma. To je izrazito upečatljiv primjer dijalektičkog protivrječja zaostajanja ljudske svijesti. U tehnološki najrazvijenijoj zemlji svijeta, umovi miliona muškaraca i žena su utonuli u varvarstvo. Njihov nivo svijesti nije mnogo veći od onoga kada su ljudi žrtvovali ratne zarobljenike bogovima, klanjali pred uklesanim idolima i palili vještice na lomači. Ako bi ovaj pokret uspio, kao što je nedavno naglasio jedan naučnik, vratili bi smo se u Mračno doba.

Na polju socijalnog zakonodavstva, posebno prava žena, katolička crkva je oduvijek igrala reakcionarnu ulogu. Ona i dalje osporava ženama pravo da upravljaju sopstvenim tijelom, pravo na razvod, kontracepciju i abortus. Istrajno protivljenje crkve vještačkim sredstvima kontracepcije je posebno katastrofalno u vezi sa sidom. Ipak, anketa američkih katolika 1999. godine je pokazala da 80% crkvenih službenika i 50% sveštenika odobrava korištenje kontracepcije, dok je anketa Univerziteta u Merilendu otkrila da se dvije trećine katolika slaže da kada je njihovo mišljenje u sukobu sa papinim, treba da se drže svog mišljenja. Slične procjene se mogu naći i u drugim razvijenim zemljama.

U oblasti politike, prošli papa je bio otvoreni reakcionar i neprijatelj marksizma i socijalizma. Došao je do moći uz pomoć Opus Dei – zloglasne katoličke mafije koja drži svoje pipke na svakoj oblasti političkog života u Italiji, Španiji i drugim zemljama.

Lenjin o religiji

Engels je istakao u svom predgovoru Građanskom ratu u Francuskoj da „u odnosu na državu, religija je sasvim privatna stvar.“ Komentarišući ovo, Lenjin je 1905. godine napisao: „Religija ne smije biti od interesa za državu i religijske zajednice ne smiju imati vezu sa vladinim organima. Svako mora biti slobodan da praktikuje religiju koju želi, ili da nije religiozan, dakle da bude ateist, kao što je po pravilu svaki socijalist.“

Međutim, u odnosu na Partiju, Lenjin je takođe istakao da je Engels savjetovao da revolucionarna partija treba izvesti borbu protiv religije: „Partija proletarijata zahtijeva da država proglasi religiju za privatnu stvar, ali ni na trenutak ne smatra pitanje borbe protiv opijuma za mase – borbe protiv religijskih sujevjerja itd., - kao privatnu stvar. Oportunisti su toliko izopačili ovo pitanje da bi prikazali kako Socijal-demokratska partija smatra religiju za privatnu stvar.“

On je takođe dodao da „korijeni moderne religije su ugrađeni u društveno ugnjetavanje radničkih masa, i u njihovoj očito potpunoj beznadežnosti pred varljivim snagama kapitalizma [...] bilo kakva količina literature, ma kako prosvjetljujuća, neće iskorijeniti religiju iz „svijesti masa“ sve dok same mase nauče da se bore protiv društvenih činjenica iz kojih se religija izdiže na složan, disciplinovan, planiran i svjestan način –dok ne nauče da se bore protiv vladavine kapitalista u svim njenim oblicima“.

Međutim, marksisti moraju uraditi sve što je moguće da uključe sve radnike u borbu protiv kapitalizma, čak i one koji su religiozni. Ne smijemo graditi barijere između sebe i tih radnika, nego ih ohrabriti da aktivno učestvuju u klasnoj borbi.

Kao što smo već vidjeli, 1905. godine je ruska radnička klasa stupila na scenu istorije sa sveštenikom na čelu, noseći vjerske ikone u svojim rukama, i peticiju caru – „Malom ocu“. Bili su nepovjerljivi prema revolucionarima i nekad su ih tukli. Ali sve se to promijenilo nakon masakra 9. januara. Isti radnici, u noći devetog, došli su kod revolucionara, tražeći oružje. Tako brzo se svijest može promijeniti u žarištu događaja!

Pored toga, otac Gapon, koji je organizovao peticiju i mirne demonstracije, i koji je radio za carističku policiju, je i sam iskusio transformaciju nakon Krvave nedjelje. Pozvao je na revolucionarno zbacivanje cara, i čak bio blizak sa boljševicima u jednom trenutku. Lenjin ga nije odbacio, nego ga je pokušao pridobiti, ali je Gapon ostao religiozan.

Lenjinov fleksibilan stav se pokazao u njegovom odnosu prema štrajkovima. Upozoravao je na sektaški odnos prema radnicima koji su bili religiozni, ali i učestvovali u štrajkovima: „Propovijedati ateizam u takvom trenutku (tj. za vrijeme štrajka) i u takvim okolnostima, značilo biraditi u koristcrkve i popova, koji bi htjeli ništa više nego da podijele radnike koji sudjeluju u štrajkačkom pokretu prema vjerskom opredjeljenju.“

Ovo je suština priče. Mi se borimo za jedinstvo radničkih organizacija iznad svih podjela: vjerskih, nacionalnih, jezičkih ili rasnih. Naš zadatak je da ujedinimo ugnjetene i eksploatisane u jednu armiju protiv buržoazije.

Marksisti nikad nisu prihvatili ateizam kao dio partijskog programa. To je uvijek bilo obilježje anarhizma. Veoma često radnik koji je i dalje vjernik pridruži se pokretu, s povjerenjem u glavni program i spreman za borbu za socijalizam, ali nevoljan da se odrekne religije. Kakav stav trebamo zauzeti? Sigurno ga nećemo odbaciti. Takav radnik se ne želi pridružiti pokretu da bi preobratio ljude na religiju, nego da bi se borio protiv kapitalizma. Vjerovatno će vremenom vidjeti protivrječnost između svog političkog i vjerskog ubjeđenja i postepeno napustiti religiju. Ali pitanje je delikatno i ne treba biti forsirano. Kao što je Lenjin objasnio, marksisti se „apsolutno protive čak i najmanjem napadu na vjerska ubjeđenja radnika.“

Potpuno je drugačije kada intelektualac iz srednje klase želi da unese zabunu u ideologiju pokreta, kao što se desilo kada je Lenjin pisao o religiji. Grupa ultra-lijevih boljševika (Bogdanov, Lunačarski itd.) su pokušavali da revidiraju marksizam uvodeći mistične filozofske ideje. Lenjin se s pravom borio protiv ovakvih težnji.

Budućnost religije

Kakva je budućnost religije? O tom pitanju biće, naravno, dubokih razlika između mišljenja marksista i hrišćana i drugih vjera. Sasvim prirodno, nije moguće vidjeti budućnost kao kroz kristalnu kuglu, ali možemo reći sledeće. Iako je sa filozofske tačke gledišta marksizam neuskladiv sa religijom, nema potrebe govoriti da se protivimo bilo kakvoj ideji zabrane ili potiskivanja religije. Mi podržavamo potpunu slobodu pojedinca na bilo kakvo religijsko vjerovanje, ili na nikakvo.

Ono što treba reći je da je potrebna radikalna odvojenost crkve i države. Crkve se ne smiju izdržavati direktno ili indirektno od poreza, niti bi se religija trebala učiti u državnim školama. Ako narod hoće religiju, onda trebaju izdržavati svoje crkve isključivo od priloga zajednice i propovijedati svoje doktrine u slobodno vrijeme. Iste primjedbe važe za Islam i bilo koju drugu religiju.

Što se nas tiče, dijalog o religiji će se nastaviti, ali ne smije se dozvoliti da on zasjeni osnovni problem naše epohe. Naš prvi i najvažniji zadatak je da se u borbi ujedinimo sa svima onima koji žele okončati diktaturu Kapitala koji drži ljudski rod u stanju ropstva. Socijalizam će dozvoliti slobodan razvoj svih ljudskih bića, bez ograničenja materijalnih potreba.

Vijekovima je religija korištena od strane eksploatatora da obmanjuje i porobljava mase. Povremeno je dolazilo do pobuna protiv ovakve situacije. Od Srednjeg vijeka do danas, podizan je glas protiv podređenosti crkve bogatima i moćnima. Ovo takođe vidimo i danas. Patnja radnika i seljaka, mučeništvo ljudskog roda pod zloglasnim despotizmom kapitala izaziva revolt širih slojeva naroda, od kojih mnogi nisu upoznati sa filozofijom marksizma, ali koji su spremni da se bore protiv nepravde i eksploatacije. Među njima su mnogi posvećeni hrišćani i čak niži redovi sveštenstva, koji svakodnevno svjedoče patnji masa.

Teologija oslobođenja je izraz revolucionarnog previranja u Centralnoj i Latinskoj Americi. Niži redovi sveštenstva su užasnuti patnjom ugnjetenih masa i zauzeli su svoje mjesto u borbi za bolji život. Crkvena hijerarhija, koja je stotinama godina razvijala ugodan odnos sa bogatim zemljoposjednicima, bankarima i kapitalistima, bori se protiv novog trenda ili ga nevoljno toleriše. Klasna borba je dakle prodrijela u redove same Rimokatoličke crkve.

Slično tome, među muslimanima, ideje marksizma su počele da nalaze odjek među ugnjetenim masama Bliskog Istoka, Irana, Indonezije koje počinju djelovati ka poboljšanju svojih života i traže program borbe za svrgavanje svojih ugnjetača.

Ono što je neophodno je svrgavanje kapitalizma, zemljoposjedništva i imperijalizma. Bez toga, ići naprijed nije moguće. Jedini program koji može omogućiti pobjedu ove borbe je revolucionarni marksizam. Plodonosna saradnja između marksista i hrišćana (i muslimana, hindusa, budista, jevreja i pripadnika drugih religija) u borbi za transformaciju društva je sasvim moguća i nužna, uprkos filozofskim razlikama koje nas razdvajaju. Hrišćani su duboko uvrijeđeni užasnim ugnjetavanjem koje trpi većina ljudske vrste. Kamilo Tores, bivši kolumbijski sveštenik, jednom prilikom je izjavio: „Odbacio sam svešteničku odoru da bih postao pravi sveštenik. Dužnost svakog katolika je da bude revolucionar; dužnost svakog revolucionara je da sprovede revoluciju. Katolik koji nije revolucionar živi u smrtnom grijehu.“

Postoje dostojni nasljednici onih ranohrišćanskih revolucionara koji su se zauzeli za siromašne, grešnike i ugnjetene, i nisu se plašili da daju svoj život u borbi protiv ugnjetavanja. Oni su moderni mučenici čije sjećanje trebaju poštovati svi kojima je draga ideja slobode i pravde. Između 1968. i 1978. više od 850 sveštenika, časnih sestara i biskupa je uhapšeno, mučeno i ubijeno u Latinskoj Americi. Salvadorijanski jezuit Rutilio Grande, prije nego što je ubijen rekao je: „Danas je opasno i praktički ilegalno biti istinski hrišćanin u Latinskoj Americi.“ Naglasak je na riječi „istinski“.

Alternativni život?

Iako je organizovana religija izgubila značajna uporišta posljednjih godina, religiozne ideje su ponovo isplivale u zapanjujućem mnoštvu sekti i kultova, od kojih neke nude „alternativni način života“. Do stepena da nekada odražava rastuće nezadovoljstvo među slojevima mladih u kapitalističkom sistemu, njegovom nehumanom, bezdušnom pogledu na život, ispraznom komercijalizacijom svih aspekata postojanja, krutom materijalizmu, beskrajnom i sveobuhvatnom grabljenju novca, silovanju okoline itd., to može predstavljati prvi korak ka svjesnosti. Ali onda počinju problemi. Nije dovoljno jednostavno odbaciti kapitalizam. Potrebno je preduzeti konkretne mjere za njegovo ukidanje.

Zajednička osobina svih ovih alternativnih pokreta – Nju Ejdža, itd. – je da se zasnivaju na čisto individualnoj vrsti spasa. Na tom putu, ne postoji izlaz. I u krajnjoj analizi, protagonisti ove alternative ne predstavljaju nikakvu alternativu. Kapitalizam može lagodno živjeti ako nekolicina ljudi odluči da se „isključi“. To mu ne predstavlja nikakvu prijetnju, jer gospodari moći nastavljaju da kontrolišu život društva kao i prije.

Čak i oni koji predlažu isključivanje, shvatiće u praksi da se ne mogu isključiti. Prinuđeni su da koriste novac, da kupuju životne namirnice u prodavnicama, da pune svoja stara kola na modernim benzinskim pumpama, gdje će kupovati proizvode od velikih naftnih kompanija koje razaraju i zagađuju okolinu, da budu usmjeravani od jedne do druge oblasti od strane policije – kao i svi mi.

Ideja da je moguće okrenuti leđa društvu i politici je iluzija. Samo pokušajte! I shvatićete jednog dana da vam je politika došla pred kuću i pozvonila na vrata (ako ih prethodno nije srušila).

Pokušaj da se nađe individualno rješenje je u suštini reakcionaran jer jedini način da se borimo protiv kapitalizma i buržoaske države je da ujedinimo radničku klasu i organizujemo je u revolucionarni pokret. Isključiti se iz toga, na jedan ili drugi način, znači staviti se na milost Kapitala i pomoći da se održi postojeći sistem.

Da bi pokrili svoju golotinju, pristalice Nju Ejdža tvrde da se zauzimaju za posebne duhovne vrijednosti koje ih – kako oni misle – razdvajaju od „običnih smrtnika“ i stavljaju u komunikaciju sa natprirodnim stvarima koje nadilaze svako razumijevanje. Oni se prema tome smatraju superiornim nad ostatkom čovječanstva koje nije blisko ovim velikim Misterijama.

U stvarnosti, ove ideje nisu superiorne razmišljanju običnih smrtnika, nego daleko ispod njih. Prvo pravilo za one koji žele mijenjati društvo je da ga razumiju i žive u njemu. Pokušavajući da okrenete leđa društvu, sve što možete postići je da postanete potpuno nemoćni pred postojećim društvom, i da se odreknete zauvijek, beznadežno, nepovratno, svake prilike da ga promijenite. Na ovom putu nije alternativa, nego jedno te isto – zauvijek.

Religija i kriza kapitalizma

Religija je ono što bi marksisti nazvali lažnom sviješću, jer okreće naše razumijevanje od svijeta i to prema drugosti, o kojoj ne možemo ništa znati i o kojoj je uzaludno postavljati pitanja. Cijela istorija nauke se zasniva na dvije osnovne pretpostavke: 1) Svijet postoji izvan mene i 2) Ja mogu razumjeti svijet, iako postoje stvari koje trenutno ne znam, bar ću moći da ih naučim u budućnosti. Stvoriti granicu preko koje čovjekovo znanje ne treba preći znači otvoriti vrata raznim misticizmima i sujevjerjima. Ipak, tokom više od 2000 godina, čovječanstvo se borilo da stekne znanje o nama samima i o svijetu u kome živimo. Za sve to vrijeme, religija je bila neprijatelj naučnog napredovanja, i to ne slučajno. Do istog stepena do kog nam je napredak naučne misli omogućio da razumijemo stvari koje smo u prošlosti vidjeli kao „misterije“, religija je potisnuta i sada se očajnički bori u zaštitnici da bi se spasila.

U borbi nauke protiv religije – to jest, borbi racionalne misli protiv iracionalizma – marksizam svim srcem staje uz nauku. Ali to nije sve. Čitava svrha sticanja racionalnog znanja o svijetu je da ga promijenimo. Unutrašnje značenje cjelokupne ljudske istorije posljednjih 100.000 godina – i više – je neprestana borba čovječanstva da dobije bitku s prirodom, da kontroliše sopstvenu sudbinu i prema tome postane slobodno. Korijeni religije nalaze se u dalekoj prošlosti, kada su se ljudi borili da se oslobode od životinjskog svijeta odakle potičemo. Da bi pojmili prirodne fenomene koji su bili izvan njihove kontrole, ljudi su morali da se okrenu magiji i animizmu – najstarijim oblicima religije. U svoje vrijeme, ovo je predstavljalo korak naprijed u ljudskoj svijesti. Ova rana faza svijesti je trebala davno biti napuštena, ali je ljudski um beskrajno konzervativan i pridržava se koncepata i predrasuda koje su odavno izgubile razlog da postoje.

U klasnom društvu, koncept „ljubi bližnjeg svog“ ima prazan odjek. Tržišna ekonomija, sa pratećim moralom „čovjek je čovjeku vuk“, „beggar my neighbour“ itd. čini ovo teškom, ne, nemogućom pretpostavkom. Da bi se promijenilo ponašanje i psihologija muškaraca i žena, prvo je nužno promijeniti uslove u kojima žive. Marksovim riječima, „društveno biće određuje svijest“. Cijeli svijet je pod dominacijom šačice gigantskih monopola koji pljačkaju zemaljsku kuglu, siluju planetu, uništavaju okolinu i osuđuju milione na život nepodnošljive bijede i patnje.

Dame i gospoda koji sjede za stolovima direktora ovih multinacionalnih korporacija uglavnom su posvećeni hrišćani, sa manjim brojem Jevreja, muslimana, hindusa i drugih vjera. To je služenje Mamonu, bogu bogatstva. Kapitalizam izvrće ljudske odnose naopačke. Stvari su postale tako izvrnute i iskrivljene da govorimo o ljudima „vrijednim milion dolara“ – kao da govorimo o artiklu na prodaji. Televizija govori o berzi, tržištu, dolaru i funti kao da su živa bića („Funta je bila malo bolje danas“). O tome se radi kada govorimo o otuđenju: nežive stvari (Kapital) se uzimaju kao žive a žive stvari (ljudi, rad) se smatraju mrtvim, trivijalnim, besmislenim.

Ljudski razvoj ima uzlaznu, kao i silaznu putanju. Sloj moderne kulture i civilizacije koja je izgrađivana hiljadama godina je i dalje tanak. Ispod njega su svi elementi varvarstva. Ako iko sumnja u to, neka izuči istoriju nacističke Njemačke, ili skorašnje događaje na Balkanu. U periodu svog uspona, buržoazija je stajala na tlu racionalizma – da, i ateizma takođe. Sada, u periodu raspada kapitalizma, iracionalni trendovi svugdje se pojavljuju – čak i u najnaprednijim i „najkulturnijim“ državama. Ako radnička klasa ne uspije promijeniti društvo, sva dostignuća prošlosti biće pod prijetnjom, i sama buduća ljudska civilizacija neće biti sigurna.

Razaranje nanijeto cijelom svijetu od strane kapitalizma je stvorilo bezbrojne monstruoznosti. U periodu svog kasnog opadanja, on omogućava uspon religioznih i mističkih tendencija najnazadnije vrste. Reakcionarna uloga religije može se vidjeti danas širom svijeta, od Avganistana do Sjeverne Irske. Na sve strane vidimo odvratno čudovište fundamentalizma; ne samo islamskog fundamentalizma, nego i hrišćanskog, jevrejskog i hinduističkog fundamentalizma. Poruka bratske ljubavi i nade je pretvorena u plamen očaja, mržnje i međusobnih pokolja. Na ovom putu, ništa nije moguće osim varvarstva i izumiranja kulture i ljudske civilizacije.

Uzrok ovih užasa nije toliko sama religija, kao što to površni posmatrači pokušavaju prikazati, nego zločini kapitalizma i imperijalizma, koji razaraju čitave države i zajednice i uništavaju strukturu društva i porodice bez stavljanja ičega na njihovo mjesto. Uplašeni budućnosti i očajni zbog sadašnjosti, ljudi traže utjehu u navodnim „vječnim istinama“ nepostojeće prošlosti. Uspon takozvanog religijskog fundamentalizma je jasan izraz mrtvila kapitalističkog društva koje dovodi ljude do očaja i ludila. Ali, kao što vidimo u Iranu i Avganistanu, obećanja vjerskog raja na zemlji je prazan san koji završava noćnom morom.

Religija ne može objasniti ništa što se danas dešava u svijetu. Njena uloga zapravo nije da objasni, nego da utješi mase snovima, i da utrlja na njihove rane melem lažnog obećanja. Ali čovjek se uvijek probudi iz sna, i dejstva čak i najslađeg melema ubrzo iščeznu, stvarajući bol intenzivniji nego ikad. Religija je lažna svijest, potrebna je istinska svijest – naučni pogled na univerzum i naše mjesto u njemu. Preduslov da bismo stekli slobodu kao ljudska bića je radikalni raskid sa snovima i spremnost da vidimo svijet onakvim kakav jeste i nas onakvim kakvi jesmo: smrtni muškarci i žene koji teže egzistenciji dostojnoj ljudskih bića na zemlji.

Otuđenje čovječanstva od sebe

Od pamtivjeka, ljudi (a posebno žene) su vaspitavani u duhu ropstva. Naučeni smo da mislimo da smo slabi, nesposobni, da nebitno šta radimo neće biti razlike, da „čovjek sanja, Bog određuje“. Preovlađujuća ideja je bila ideja fatalizma. U vezi sa problemima sa kojima smo suočeni, ništa se ne može učiniti. Ovaj osjećaj fatalističkog prihvatanja, ili pokornog služenja zvaničnom poretku, duboko je ugrađeno u sve religije. Hrišćaninu se savjetuje da, ako ga neko udari po licu, treba da okrene i drugi obraz; riječ Islam znači „pokoravanje“, a proroci Starog Zavjeta nas uvjeravaju da je „sve uzalud“. Iz ovog osjećaja bespomoćnosti dolazi potreba za „Višim Bićem“ koje je sve ono što mi nismo. Čovjek je smrtan; Bog je besmrtan. Čovjek je slab; Bog je jak. Čovjek je neznalica pred misterijama univerzuma; Bog je sveznajući, i tako dalje.

Vjerovanje da se ljudska bića moraju okrenuti ka nebu za spas takođe omogućava uspon vjerovanja u čuda. Ovo se ni u kom slučaju ne odnosi samo na neobrazovane klase. Možemo pronaći slične sujevjerne tendencije kod ekonomskih prognostičara i trgovaca na berzi koji djeluju na malo većem nivou mentaliteta od kockara koji drži zečiju šapu u jednoj ruci dok drugom baca kocku. U Bibliji, gladni su nahranjeni, slijepi vide, hromi hodaju… - sve kroz djelovanje božijih čuda. Danas nam nije potrebno posredovanje natprirodnih elemenata da izvedemo takva čuda. Dostignuća moderne nauke i tehnologije nam već omogućavaju da uradimo sve te stvari. Samo vještačka ograničenja nametnuta privatnim vlasništvom sredstava za proizvodnju i profitnim sistemom koji sprječavaju širenje ovih olakšica na svakog muškarca, ženu i dijete na planeti.

Do tog stepena da muškarci i žene mogu preuzeti kontrolu nad sopstvenim životima i razviti se kao slobodna ljudska bića, marksisti vjeruju će da svako interesovanje za religiju – tačnije, potraga za utjehom u narednom životu – prirodno propasti samo od sebe. Naravno, vjernici se neće složiti sa ovim predviđanjem. Vrijeme će pokazati ko je u pravu. U međuvremenu, neslaganja oko takvih pitanja ne trebaju spriječiti sve čestite hrišćane, hinduse, jevreje ili muslimane koji žele da učestvuju u borbi protiv nepravde da se pridruže marksistima u borbi za novi i bolji svijet.

Za raj na ovom svijetu!

„Ako bih otpočeo život nanovo, pokušao bih da izbjegnem ovu ili onu grešku, ali bi glavni tok mog života ostao nepromijenjen. Umrijeću kao proleterski revolucionar, marksista, dijalektički materijalista, i shodno tome, nepopravljivi ateista. Moja vjera u komunističku budućnost čovječanstva nije ništa manje vatrena, zapravo je čvršća danas nego u danima moje mladosti. Vjera u čovjeka i njegovu budućnost daje mi čak i sada snagu otpora kakvu ne može dati nijedna religija.“ (L. Trocki, Staljin)

U svojoj knjizi Metafizika, Aristotel je napravio veličanstveno opažanje, kada je rekao da se čovjek počinje baviti filozofijom kada su njegove osnovne potrebe zadovoljene. Eliminacijom stare degradirajuće zavisnosti muškaraca i žena od materijalnih stvari, socijalizam će stvoriti osnovu za radikalnu promjenu u načinu na koji mislimo i djelujemo. Trocki predviđa šta bi se desilo u besklasnom društvu:

„Pod socijalizmom solidarnost će biti osnova društva. Sve emocije koje se mi, revolucionari trenutno plašimo izraziti – toliko su istrošene od strane licemjera i prostaka – kao što su prijateljstvo bez interesa, ljubav prema bližnjem, saosjećanje, biće odjekujući akordi socijalističke poezije.“ (Trocki, Književnost i revolucija)

Okovi klasnog ugnjetavanja i ropstva su ne samo materijalni nego i psihološki i spiritualni. Biće potrebno vrijeme, čak i nakon ukidanja kapitalizma, da se eliminišu psihološki i moralni ožiljci ovog ropstva. Muškarci i žene koji su oblikovali cijele svoje živote u duhu pokoravanja neće odmah osloboditi svoje umove i duše starih predrasuda. Ali kada društveni i materijalni uslovi omoguće muškarcima i ženama da stvore istinski ljudski odnos, njihovo ponašanje i način razmišljanja će biti transformisani na sličan način. Kada dođe taj dan, ljudi neće imati potrebu za policijom – ni materijalne ni duhovne vrste.

Sofisti antičke Grčke, koji su bili veoma razboriti filozofi, smatrali su da je „čovjek mjera svih stvari“. U besklasnom društvu, to bi zaista bio slučaj. Ali gdje muškarci i žene stvarno upravljaju svojim životima i sudbinama na potpuno svjestan način, kakvog mjesta tu ima za natprirodno? Umjesto žudnje za imaginarnim životom s one strane groba, ljudi će koncentrisati svu svoju energiju da učine ovaj život lijepim i ispunjavajućim koliko je moguće. Ovo je unutrašnje značenje socijalizma:učiniti stvarnim ono što je uvijek bilo potencijalno.

U ovoj višoj formi ljudskog društva, muškarci i žene će se podignuti do svog stvarnog nivoa. Očistiće naš svijet od siromaštva, mržnje i nepravde. Vratiće našoj planeti njenu prirodnu veličanstvenost, njene rijeke, mora i slapovi biće opet čisti, i sva čudesna raznolikost života će biti štićena i čuvana. Zapušeni, pretrpani gradovi biće srušeni i ponovo izgrađeni posvećenošću i umjetničkom kreativnošću koju ljudi trebaju podariti okolini. Dubine okeana biće istražene i odaće svoje posljednje tajne. Posljednje, ali ne i najmanje važno, raširićemo ruke ka nebu – ne u molitvi, nego u svemirskim brodovima koji će odvesti čovječanstvo do najudaljenijih dijelova naše galaksije, a možda i dalje. Kad muškarci i žene budu uživali tako neograničene vidike ljudskog napretka, koje možemo dostići sopstvenim trudom i resursima, bez pomoći ikakvog duha, kako će biti mjesta za regres ka religiji? Ljudi će se odreći starih pogleda do tog stepena da će otkriti da im nisu potrebni.

U Bibliji možemo naći mnogo mudre riječi, kao uKorinćanima, gdje čitamo: „Kada sam bio dijete, govorah kao dijete, razumijevah kao dijete, mišljah kao dijete: ali kada sam postao čovjek, okanio sam se djetinjastih stvari.“ Isto važi i za razvoj naše vrste. Kada ljudski rod konačno ispuni svoju sudbinu i može stajati na svoje dvije noge i živjeti ispunjenim životom, neće više biti potrebna podrška religije, natprirodnog bića kojem se mole i lažne utjehe života u nekom drugom svijetu. Kada dođe taj trenutak, čovječanstvo će odbaciti religiju sa istom lakoćom sa kojom odrasli stave na stranu bajke koje su toliko voljeli u djetinjstvu, ali koje su nadživjele svoju korisnost.