11. septembar, 20 godina poslije

Na današnji dan prije dvadeset godina, Sjedinjene Države svjedočile su najvećem i najkrvavijem napadu na svom tlu u modernoj istoriji. Najmanje 2.977 muškaraca i žena je poginulo, a najmanje 25.000 je povrijeđeno nakon što je grupa terorista obrušila par komercijalnih aviona na kule bliznakinje Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku. Bio je to veliki šok za američki narod. Širom svijeta milioni ljudi užasnuto su posmatrali brutalne prizore očajnih ljudi zarobljenih na gornjim spratovima kula, od kojih su neki skočili u smrt kako bi izbjegli da budu živi spaljeni. Nedugo nakon toga kule su se srušile, ostavljajući hiljade ljudi ispod ruševina.

[Source]

Na televiziji su se uzastopno pojavljivali ljudi poput tadašnjeg predsednika Džordža Buša Mlađeg, Dika Čejnija i beskrajnog niza drugih zvaničnika, vojnih zapovjednika i "stručnjaka" koji su osuđivali napad na "slobodu" od strane “zlih snaga“ islama. Bivši sekretar za obrazovanje Vilijam Benet i mnoštvo drugih neokonzervativaca pozvali su vladu da "objavi rat militantnom islamu", navodeći da bi se "Sjedinjene Države trebale nositi kao da su u ratu, jer rat jeste u toku". Benet i njegova banda pozvali su na rat protiv Iraka, Irana, Sirije i Libije, uprkos činjenici da nijedna od ovih zemalja nije imala nikakve veze sa napadom ili reakcionarnom organizacijom Al Kaide koja stoji iza njega.

Od devetnaest otmičara koji su izvršili napade, petnaest su bili državljani Saudijske Arabije, ali je bilo kakvo pominjanje Saudijske Arabije upadljivo odsutno u njihovim javnim izjavama. U stvari, učinjeni su svi napori da se zaštite saudijski interesi, do tačke u kojoj je dozvoljeno da osam iznajmljenih aviona bezbjedno izvuku visoke saudijske zvaničnike iz zemlje, počevši od 13. septembra, uprkos činjenici da je američki vazdušni prostor još uvijek bio zatvoren. Među onima koji su letjeli, bio je i pokojni princ Ahmed Salman, koji je bio povezan sa Al Kaidom i za kojeg je kasnije otkriveno da je unaprijed bio obavješten o napadu. Dok se rasistička i pomahnitala kampanja uznemiravanja ljudi sa bliskoistočnim porijeklom širila, ovim mračnim figurama povezanim sa jednim od najreakcionarnijih režima na svetu omogućeno je da bezbjedno pobjegnu iz zemlje.

Svi dokazi o izvoru napada ukazuju na Saudijsku Arabiju, koja je dugo bila najveći svjetski sponzor islamskog fundamentalizma. U stvari, upravo je Saudijska monarhija, u saradnji sa CIA-om, stvorila Al Kaidu kao dio islamističke pobune protiv Sovjeta u Afganistanu 1980-ih. Frankenštajnovo čudovište imperijalizma je izmaklo kontroli i postalo je ozbiljan problem za SAD i Zapad. Nijedan TV kanal nije pomenuo ovu činjenicu, uprkos glasnim pozivima na „rat protiv terorizma“ iz dana u dan. Američka vladajuća klasa nastojala je da ponovo učvrsti svoju poziciju širom sveta i primjetno kazni svoje neprijatelje. To što je u početku podržavala takve neprijatelje bio je nevažan detalj.

Oholost

Neki površni umovi s ljevice često vjeruju da je vladajuća klasa nepogrješiva i da sve njene odluke odgovaraju nekom velikom planu koji je do najsitnijih detalja smišljen u njihovim tajnim prostorijama. Ali to uopšte nije slučaj. Greške i nesreće imaju svoju ulogu u istoriji. Nakon raspada Sovjetskog Saveza početkom devedesetih, SAD su ostale jedina supersila na svjetskoj sceni. Sada im se suprotstavila mala banda reakcionarnih vjerskih fanatika. To nije bilo nešto što su mogli tolerisati.

Pojavljujući se na Foks Njuzu, 11. septembra naveče, “nabrijani” pukovnik Dejvid Hant sažeto je izrazio ovaj stav kada je rekao Bilu O’Rajliju da je vrijeme da SAD "oslobode ratne pse". Psi na vrhu vojnog establišmenta žestoko su žudili da budu pušteni s lanca kako bi povratili svoj ponos. S obzirom na to da Saudijska Arabija, istinski izvor napada, dijeli veliki broj njihovih interesa, glavešine su se okrenule ka Afganistanu, misleći da je to laka meta za brutalnu osvetu američkog imperijalizma. Ali kako Biblija kaže, „ponos dolazi prije pada“.

Kada je donijeta, ova odluka se pokazala sudbonosnom. Rat u Avganistanu bio je avantura koja je od početka osuđena na propast. Uoči pada Kabula pod američkim trupama u novembru 2001, Alan Vuds je napisao:

„Opet vidimo kako Amerikanci nisu ništa smislili do kraja. Zamišljali su da će, nakon što istisnu talibane iz Kabula, problem biti riješen. Ali to uopšte nije slučaj. (...) Talibani su izgubili moć, ali ne i potencijal za vođenje rata. Oni su navikli da vode gerilski rat u planinama. Ranije su to radili i mogu ponovo. (...) Izgledi otvaraju dugotrajnu gerilsku kampanju koja može trajati godinama. Prvi dio savezničke ratne kampanje bio je lak. Drugi dio neće biti tako jednostavan.

“(...) Ako je cilj ove vježbe bio borba protiv terorizma, utvrdiće da su postigli suprotno. Prije ovih događaja, imperijalisti su mogli sebi priuštiti da održe relativno sigurnu distancu od previranja i ratova u ovom dijelu svijeta, ali sada su se potpuno zapleli u to. Svojim postupcima od 11. septembra SAD i Britanija su uvučene u močvaru iz koje će biti teško izaći. "

Koliko su samo istinite ove riječi danas. Nezadovoljni rezultatima u Avganistanu, Buš, Čejni i njihova banda, praćeni lojalnim britanskim psima, odlučili su udvostručiti ulog i otvoriti novi front u Iraku, tvrdeći da potonji krije islamske fundamentaliste i oružje za masovno uništenje. Naravno, to su bile očigledne laži. U Iraku nije bilo značajnijeg prisustva islamskog fundamentalizma sve do dolaska imperijalista. Osim toga, Sadamov režim nije imao oružje za masovno uništenje. Istinski cilj rata bio je pristupiti iračkoj nafti, povećati pritisak na iranski režim i progurati se dublje u područja koja su ranije potpadala pod sovjetsku sferu uticaja.

Amerikanci su mislili da će to biti jednostavna stvar. Ponovo su se prevarili. Uništavajući iračku vojsku, koja je dvije decenije korišćena za držanje Irana pod kontrolom, ne samo da su destabilizovali Irak, već i cijeli region. S jedne strane, invazija je ojačala Irance koji su izgradili snažnu bazu podrške među šiitskom većinom u Iraku. S druge strane, to je stvorilo osnovu za uspon sunitskog islamskog fundamentalizma, na koji su se i same SAD oslanjale u određenoj mjeri kako bi se suprotstavile iranskom uticaju, čiji smo jasan rezultat vidjeli s usponom ISIL-a 2014. godine.

Danas političari i takozvani stručnjaci stoje u redovima pred zapadnim medijima kako bi osudili situaciju sa kojom se suočavaju Avganistanske žene nakon preuzimanja vlasti od strane talibana. To su licemjerne krokodilske suze. U Saudijskoj Arabiji nema negodovanja zbog prava žena. Afganistan, pod američkom okupacijom, bio je daleko od raja na Zemlji kako se često tvrdi. Prema Ervors-u (Airwars), u napadima američkih bespilotnih letjelica od 11. septembra ubijeno je najmanje 22.000 civila - a možda čak 48.000. Izvještaj Ljekara za društvenu odgovornost iz 2015. godine procenjuje da su kampanje u Iraku, Avganistanu i Pakistanu dovele do 1,3 miliona smrtnih slučajeva! Izvještaj zaključuje da je „ovo samo konzervativna procena. Ukupan broj smrtnih slučajeva ... takođe bi mogao biti veći od 2 miliona, dok je brojka ispod 1 miliona izuzetno malo vjerovatna. "

U Iraku, isti oni koji vole slobodu, koji su podigli glas i zaplakali zbog navodnog oružja za masovno uništenje, nisu oklijevali da upotrijebe hemijsko oružje, poput bijelog fosfora, u civilnim naseljima u Faludži. U međuvremenu, i u Iraku i u Avganistanu, režimi koje su uspostavile Sjedinjene Države bili su prepuni najkorumpiranijih i reakcionarnih gangstera i sektaša. Američki imperijalizam nije donio demokratiju i ljudska prava ovim zemljama. Donio je sektaške podjele, korupciju, smrt i uništenje na do tada neviđenom nivou.

Raspoloženje se mijenja

Iako su, u početku, u Sjedinjenim Državama održani veliki antiratni protesti, gledano u cjelini, američke mase bile su primorane da prihvate ratove nakon šoka od napada 11. septembra. Međutim, vrlo brzo se ovo raspoloženje promijenilo. Prema Galupu, na svom vrhuncu, 2002. godine, podrška afganistanskom ratu iznosila je 93 posto. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, podrška je neprestano opadala. Do 2019. godine, nakon 18 godina borbi, po cijenu hiljada američkih života i više od triliona dolara, 6 od 10 Amerikanaca je smatralo da se borba protiv Afganistana ne isplati. Današnji američki radnici su daleko više zainteresovani za poboljšanje uslova života nego za plaćanje beskrajnih ratova u inostranstvu. Ova promjena raspoloženja imala je važne političke posljedice.

2012. godine propao je prijedlog Obamine administracije o bombardovanju Sirije nakon što je kongres odbio da ga podrži, a podršku za ovaj zakon iskazalo je samo 9 procenata američkog stanovništva. Kada je 2016. godine Donald Trump izabran za predsjednika, jedno od njegovih najpopularnijih predizbornih obećanja bilo je izvlačenje SAD iz ratova na Bliskom istoku. Protivljenje ratu ozbiljno je ometalo sposobnost američkog imperijalizma da manevriše kao do tada. Svaka velika vojna kampanja koja bi uključivala kopnene trupe imala bi veliku političku cijenu za svaku administraciju, pa je kao takva isključena. Ovome su dodani i ekonomski troškovi vojnih intervencija. Do 2019. godine ukupni troškovi američkih intervencija na Bliskom istoku procijenjeni su na 6,4 biliona dolara - što dodatno otežava spremnost da se krene u nove vojne avanture.

Kriza imperijalizma

Ishod ratova u Iraku i Avganistanu bio je jasan od početka, ali su Obamina i Trampova administracija odlagale konačnu odluku, nespremne da prihvate ponižavajući poraz. Prije ili kasnije, ipak, neko je morao da popusti. Džo Bajden je s pravom kritikovan zbog povlačenja iz Afganistana u posljednjih mesec dana. Brz napredak talibana i haotična evakuacija Kabula bili su direktna posledica njegove i nesposobnosti njegovih saradnika iz vrha vojske. Ali, kako god da se dogodilo, poraz Sjedinjenih Država bio je siguran dugi niz godina. Povlačenje je bilo samo konačno priznanje ove činjenice. Sve ovo će imati važne posljedice.

Irak je sljedeći na redu. Bilo zbog haotičnog povlačenja kao u Avganistanu ili kao dio dogovora sa Iranom, američko prisustvo u Iraku na sadašnjoj osnovi je neodrživo. Ali stvari tu neće stati. Gledajući kako će američku vojnu mašinu srušiti gomila talibanskih fanatika sa kalašnjikovima ohrabriće druge zemlje da ospore američku dominaciju, poput Kine, Rusije i još slabijih režima poput Irana. Rezultat je suprotan onome na šta su ciljali ratoborni generali kada su krenuli da pokažu svoju moć posle 11. septembra. Umjesto pokazivanja američke vojne moći, čitav svijet je izložen nesposobnosti, ograničenosti i slabostima američkog imperijalizma. Američki saveznici širom svijeta sada će imati ozbiljne sumnje u to koliko se mogu osloniti na podršku Vašingtona.

Američki imperijalizam je i dalje najmoćnija vojna i ekonomska sila na planeti. Međutim, kao što smo objasnili, njegova sposobnost manevrisanja je ozbiljno ograničena. Kao rezultat toga, za sada su isključene sve veće vojne kampanje SAD -a. Umesto toga, biće skloniji pribegavanju ekonomskom ratu, ograničenim specijalnim operacijama i posredničkim kampanjama. Daleko od toga da svijet učini bezbjednijim mjestom, ovo će povećati nestabilnost i tenzije na međunarodnom planu. Kao pijanac dan posle opijanja, vladajuća klasa u SAD sada je primorana da se nosi sa procesima koje je pokrenula.

Kriza američkog režima

Posljedice ovih događaja nisu ograničene na međunarodne odnose, već i na odnose između klasa unutar Sjedinjenih Država. Skoro 800.000 američkih vojnika učestvovalo je u ratu u Afganistanu. Većina se vratila kući s dubokim fizičkim i mentalnim ožiljcima - to jest, ako su se uopšte vratili kući. U intervjuu za Vajs, bivši marinac koji se borio u nekim od najtežih bitaka u Avganistanu dao je zanimljiv uvid u raspoloženje mnogih u ovom sloju. Na pitanje novinara, da li misli da je rat bio uzaludan, on odgovara:

"Da, mislim da jeste. Kao neko ko je krvario u tom ratu kao i svi mi ... mnogi se nisu vratili kući ... zašto? Zašto nisu došli kući? To su djeca od 19-20 godina koja nikada nisu stigla kući. Nisu uspjeli ni da započnu svoj život a mi smo ih napustili. Napustili smo te momke. A to boli."

Osjećaj izdaje prolazi kroz svaku reč ove izjave. Nije teško zamisliti bijes koji prožima mnoge obične Amerikance koji su podržavali ratove u Avganistanu i Iraku shvativši da su prevareni. Nakon dvadeset godina rata, nijedno obećanje nije ispunjeno. Umjesto sigurnijeg, demokratičnijeg sveta, divljanje američkog imperijalizma ostavilo je iza sebe trag varvarstva i bijede.

Islamski fundamentalizam nije poražen - već je, uz američku pomoć, pronašao sigurna utočišta koja nikada ranije nije imao u Iraku, Siriji i Libiji. Irak i Avganistan nisu ni korak bliže demokratiji nego što su bili ranije. Svi govore o „novom svetskom poretku“ zasnovanom na takozvanim demokratskim, američkim vrednostima; „Izgradnja nacije“; „Rat protiv terorizma“, a pokazalo se da američka izuzetnost nije ništa drugo do prodavanje magle. Ovo su ozbiljni problemi za establišment, koji Amerikanci sve više vide kao nesposobni čopor lažova, oportunista i šarlatana. Govoreći za Net Asesment podkast, Kristofer Prebl sa konzervativnog Kato instituta oglasio je uzbunu:

„Imamo ovaj obrazac obmanjujućih, lažnih informacija ili u nekim slučajevima otvorenih laži [u] izjavama koje se odnose na efikasnost afganistanskih snaga bezbednosti. ... Pukotina u kredibilitetu bio je problem iz doba Vijetnama kada su zvaničnici američke vlade govorili stvari o napretku tog rata, na primer o izdržljivosti vlade južnog Vijetnama ili borbenoj efikasnosti vojske republike Vijetnam, što se pokazalo neistinitim. To je bila pukotina u kredibilitetu. Tako se američkim zvaničnicima nije vjerovalo da govore istinu. ... Hoću da kažem da ovaj problem kredibiliteta nije ograničen na ratove u inostranstvu. Trenutno imamo krah povjerenja u institucije ove zemlje. A milioni Amerikanaca ne mogu razlikovati činjenice od fikcije ... Postoji problem kredibiliteta i on se pogoršava. Američki narod ne veruje vladinim zvaničnicima. "

Ovo su otrježnjujuće riječi upozorenja koje dolaze od jednog od inteligentnijih stratega američkog kapitalizma. Dok su tragedija 11. septembra 2001. godine i kasniji ratovi u Iraku i Avganistanu u početku jačali raspoloženje patriotizma i nacionalnog jedinstva, porazi u tim ratovima pojačali su raspoloženje mržnje i sumnjičavosti prema vladajućoj klasi. Kriza američkog imperijalizma u inostranstvu je takođe kriza američkog kapitalizma kod kuće. Zajedno s faktorima kao što su kriminalno upravljanje pandemijom Kovid-19, pad životnog standarda, široko rasprostranjena ekonomska neizvjesnost i pošasti rasizma, ona se uvukla u molekularni proces revolucije koji se odvija ispod površine. Američki imperijalizam žanje ono što je posijao. Pripremaju se uslovi da se američka kapitalistička klasa suoči sa kaznom za svoje zločine - ne od islamističkih ludaka koje je sama njegovala, već od revolucionarnih masa.